Minimalistički pristup malne paradoksalno rezultira dojmom raskoši i punine.
Namijenjene i primjerene djeci (5+), „Čudnovate zgode Šegrta Hlapića“ (80 min.) u režiji Renea Medvešeka (uz pričokrojačku pomoć Jelene Kovačić), a prema, dakako, istoimenom, danas stoijednu godinu starom romanu za djecu iz pera Ivane Brlić-Mažuranić, među najboljim je predstavama koje u Zagrebu može pogledati i odrastao naklonjenik kazališta.
Sedam i pol godina nakon premijere, uz ponešto izmjena u glumačkoj podjeli (umjesto Bojana Navojca igra Jerko Marčić, umjesto Senke Bulić Danijel Radečić, a ostali su izvorni akteri: Radovan Ruždjak, Aleksandra Naumov, Rakan Rushaidat, Sanja Hrenar, Krunoslav Klabučar, Ivana Bakarić, Vanda Vujanić Šušnjar, Hrvoje Barišić i Živko Anočić), cjelina zrači svježinom i entuzijazmom kao da je postavljena jučer. Uz lako čitljive vrijednosti predstave poput dobro odmjerena usmjerenja prema jednostavnosti u svakom pogledu koja će odgovarati duhu, vremenu i tematici predloška, zatim smireno dinamičnog ritma te nepretenciozno vrsne izvedbe baš svih glumaca, Medvešekov „Hlapić“ u zagrebačkoj Trešnji posebice osvaja dojmom uživanja u skladu, u igri, umjetničkom druženju, sudjelovanju, zajedništvu, međusobnoj podršci, uvažavanju… Spoj nježne duhovitosti i kreativne ozbiljnosti, nestašne maštovitosti i profesionalne preciznosti, podloga je za stvaranje ugođaja prožetog toplinom i energijom što se s pozornice šire i na gledateljstvo. Koliko god to zvučalo mistično, neodređeno i subjektivno, čovjek se nakon ovog „Hlapića“ naprosto osjeća bolje. Ne zato što je „shvatio i usvojio poruku priče“ o dobroti, nego zbog toga što ova postava tu idejnu podlogu, vodeću misao djela, uspijeva upiti cijelim svojim bićem i potom je emitirati publici, ne (samo) kompetentnim prepričavanjem, nego samim pristupom adaptaciji, prevođenju romančića u predstavu, postupkom preobličenja.
Na osobit način, minimalistički pristup malne paradoksalno rezultira dojmom raskoši i punine. Istovjetni bež-bijeli kostimi – jednostavne težačke košulje-halje – koje većina glumaca nosi tijekom cijele predstave (družbu su odjenule i obule Barbara Prpić i Jelena Vojković), u kombinaciji s drugom dominantnom bojom, drveno-smeđom, kao i s odgovarajuće nenametljivim svjetlosnim zahvatima (Roman Bahat), stvaraju elegantnu, ugodnu, smirujuću sliku što se u gledateljskom doživljaju postupno razvija u impresivan vizualni fon. Podjednako impresivno, a k tome i inspirativno, djeluje scenografsko-rekvizitski repertoar (Tanja Lacko) sastavljen od jednostavnih, „priručnih“ predmeta kao što su rasklopive drvene ljestve, malo bolja obična daska, pletene košare, pruće, platnene vrpce i još poneka sitnica, iz čega pred nama, na pozornici, nastaju i štagalj, i most, i kuća, i stol za blagovanje pa čak i – posebno upečatljivo – vrtuljak u zabavnom parku i zaprežna kola što mahnito jure drumom. Nastaje čarolija koja će podsjetiti na one dječje igre u kojoj mališani s dvije šibe, tri kamenčića i malo trave, uz dovoljno vjere i puno mašte, izvedu i zamisle što god im se hoće.
U smislu opipljivih resursa dosljedno prizemljena, okrenuta tlu, prirodi, tradiciji, folkloru, duhom, pak, daleko od svakodnevne površnosti i banalnosti, Medvešek-Trešnjine „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ nipošto se nisu umorile, niti se s vremenom istrošile kao što se to nerijetko događa s teatarskim pothvatima višesezonske trajnosti. Sva sreća da imamo priliku iz godine u godinu ponovo gledati takvu prvorazrednu kazališnu krasotu.
(GK Trešnja, Zagreb, 1. veljače 2014.)