Cvrčak, mrav i krumpirište

Što uopće ima čudnog što pjevačica koja je ujedno bila zadnja koja je nastupila u najvećem koncertnom prostoru u metropoli, u Areni Zagreb koristi svoju status i popularnost da bi apelirala na pomoć onima koji u normalnim okolnostima žive od njenog i angažmana drugih glazbenika?

Krumpiri (Foto: Wikipedia)

Svako malo mi je na Facebook zidu iskoči isječak iz nekih američkih novina sa statistikom poželjnih i nepoželjnih zanimanja tijekom ove pandemije. Prvo mjesto nepoželjnih ubjedljivo drže glazbenici s preko 70% glasova anketiranih. Ovaj tjedan mnogi su slavodobitno dijelili sličan isječak u kojem je Nina Badrić zavapila da petnaest porodica živi od njenog angažmana i da je vrijeme da se ozbiljnije posveti pažnja rješavanju egzistencije ljudi iz glazbene, ali i drugih pogođenih kreativnih industrija. No nije bilo viralno na Facebooku zbog toga, već zbog komentara ispod od jedne građanke, ili možda bolje reći seljanke, iz tehničkih razloga jer je u gradu teško posjedovati krumpirište, (nazvat ću je XY, jer je štiti nešto što se zove GDPR) koja je poručila da kod nje i Nina i još nekoliko nabrojanih estradnih lica može doći kopati krumpire za nadnicu od 300 kuna po danu i da obuku nešto prikladnije, a ne skupe haljine.

I prvo i drugo me nekako podsjetilo na moje vrtićke dane i Ezopovu basnu „Cvrčak i mrav“. Od svih slikovnica iz vrtića jedino se nje sjećam kao da sam je u ruke uzeo jučer. Što zbog toga jer je bila efektno ilustrirana, što zbog same priče i njenog okrutnog epiloga; tih odvratnih bezdušnih militantnih mrava koje Ezop naziva „marljivima“. Jedino je zeleni cvrčak s violinom razbijao monotoniju tog crnog ropskog društva na stranicama slikovnice pred mojim očima, jedino je on radio nešto drugo – svirao. A svirao je cijelo ljeto, dok su ovi drugi brojni i unisoni kukci skladištili kojekakvo zrnje. Davao im je glazbu u toj njihovoj silnoj monotoniji. Unosio veselje. Nisu se mravi tada bunili, sigurno im nije bilo loše raditi uz glazbu. A onda kad je došla zima, epilog priče znamo.

Usred zime cvčak pokuca na vrata kuće u kojoj je stanovao mrav. Kad mrav otvori vrata, cvrčak ga zamoli da mu udijeli nekoliko zrna žita kako bi se mogao prehraniti preko zime

– A što si ljetos radio? – mrav upita cvrčka.

-Svirao sam.

– Svirao si? Onda sad pleši da ti prođe glad. – odgovori mu mrav.

Već tad su mi ti mravi bili šupci. Koliko su se brinuli za sitost svoje guzice, toliko ih nije bilo briga za sve oko njih. Čitava vojska skuplja sjemenke cijelo ljeto i onda principijelno ne da par zrna cvrčku koji im je svirao isto to ljeto, već se iživljavaju nad njim i kao da su jedva čekali trenutak da mu kažu: „Sad krepaj!“ jer to što je on svirao, u njihovim ograničenim mravljim mozgovima nije posao.

Žalosno je da ta jednostavna Ezopova basna o kukcima kreira obrasce predrasuda i ponašanja kod puno složenijih bića poput ljudi, posebno kad se uzme u obzir da se ljudi vole podičiti svojim osjećajem za empatiju. Zanimljiv je i Ezopov trik u toj basni kojom je dočarao vječiti ljudski strah većine da razmišlja izvan okvira i želju da se kazne oni izvan tih okvira. Naime, puno njih će se poistovjetiti s mravima u toj basni, a daleko manje s cvrčkom. Mravi su za njih u pravu, njih razumiju, jer im imaju jasan cilj i poredak za postići ga: a to je da svi rade kako bi sretno prezimili (Ezop nije ulazio u ponešto kompliciraniju hijerarhiju mravlje zajednice).

Ono što je ovdje bitno jest da je riječ o jednostavnoj litaraturi za djecu, a veliki problem je što mnoge odrasle osobe i dalje rezoniraju po njenom obrascu, kao što vidimo u slučaju seljanke XY i svih onih koji su s veseljem prenijeli njen post. Seljanka XY dosegnula je svojih pet minuta slave jer je došla u situaciju pohvaliti se svojim agrarnim poduzetničkim pothvatom u kojem ‘velikodušno’ nudi koricu blatnjavog kruha nikom drugom već do jučer njoj nedodirljivim estradnim zvijezdama, o čijim odjevnim predmetima je odlično informirana iz trač magazina.

Ne iščitava se iz toga nikakva velikodušnost seljanke XY, već naslada što se ona osjeća kao „vrijedni mrav“ koji s guštom poručuje „cvrčku“ da krepa. Mene samo zanima je li seljanka XY jednako drčna i u svojoj župi pa tako odbrusi i popu i kaže mu: „Čuj, ne mogu ti dati novce za te tvoje džidže-baje, ajd’ dođi jedan dan u moje krumpirište pa zaradi k’o čovjek tih 300 kuna“. No bez obzira na to, lekcije o empatiji je očigledno propustila, ili krivo shvatila.

Nažalost propustili su (ili krivo shvatili) mnogi jer očigledno guštaju u tome što cijeli jedan sektor, za kojeg se spominje da broji 15.000 ljudi u ovoj zemlji, nema od čega živjeti iz razloga jer ne smije privređivati. Problem je u tom manjku moći rasuđivanja koji dovodi do sveopćeg valjanja u blatu ekstremizma – jer smijati se tuđoj egzistencijalnoj nesreći jest ekstremizam lišen ljudskosti.

Naime, lako za to što netko ne voli Ninu Badrić, to nije nikakav problem, javne osobe su naviknule na to, ali ako žena šalje apel u ime svih onih scenskih radnika, obično nevidljivih prosječnoj publici, čiji honorari za izvršen posao nisu honorari pop zvijezda, već ih se doslovce može svrstati u rang nadnica, onda se svatko tko je šerao post seljanke XY o njenom krumpirištu treba ozbiljno zapitati što mu je u glavi kad tako bešćutno gušta nad teškom sudbinom brojnih scenskih radnika u ovom trenutku.

Na koncu, koliko njih iz te branše upravo u ovom trenutku radi razne nadničarske poslove da bi preživjeli, svi ti dojučerašnji „kotačići“ i „zupčanici“ gospodarske grane koja se naziva industrijom? Radi ih dosta. Ne biste vjerovali. Jer od jedne ili tri dotacije pomoći u visino do 3 ili 5 tisuća kuna (a mnogi i bez i toga) teško da se može preživjeti, evo već, peti mjesec od izbijanja pandemije. Zašto je to tako teško shvatiti?

I što uopće ima čudnog što pjevačica koja je ujedno bila zadnja koja je nastupila u najvećem koncertnom prostoru u metropoli, u Areni Zagreb koristi svoju status i popularnost da bi apelirala na pomoć onima koji u normalnim okolnostima žive od njenog i angažmana drugih glazbenika?

Sve civilizirane zemlje (bile male ili velike) se u ovom trenutku bore da sačuvaju svoju kulturu upravo kroz pomoć ljudima koji se njom posredno ili neposredno bave, jer tamo ima dovoljno pameti da znaju da su ti ljudi upravo i nositelji kulture. Naime, ne postoje ‘neki drugi’. U civiliziranom svijetu je jasno da je kultura najvažniji dio identiteta. Kultura je zavičaj. A kako je dobro primijetio u jednom intervjuu dramski umjetnik Radoš Bajić: „Kad čovjeku uzmeš zavičaj, uzeo si mu sve.“

Dakle, pravi je trenutak da se uistinu zapitamo je li naš zavičaj krumpirište ili nešto malo složenije od toga. Jer, ako je krumpirište, tako je svejedno glodali na njemu krumpire ljudi ili mravi. Onda je jasno da su sve priče o identitetu i zavičaju prošlo svršeno vrijeme.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X