Još jedno ukazivanje Damira Avdića pred ljubljanskom publikom odvilo se u petak, kada se pred dobro popunjenom Starom mestnom elektrarnom održala promocija aktualnog albuma ‘Mainstream Horror’.
Damir Avdić izašao je pred Ljubljančane. Njemu je ljubljanski teren i tako domaći, a taj se teren već na njega i navikao. Odnos je to koji funkcionira već dugi niz godina, što se vidi na svakom nastupu Bosanskog psiha u gradu kojeg je odlučio učiniti domom. Nitko nije poput njega, a u to se dalo nanovo uvjeriti u staroj mestnoj Elektrarni. Promovirao se novi album “Mainstream Horror”, i u duhu samog albuma Avdić je Ljubljani pokazao sve paradokse i apsurde srednjestrujaškog horora koje tvore naše dnevne patnje.
Formulu već znamo – Avdić, njegova sablasno izravna poezija, gitara i distorzija. If it ain’t broke, don’t fix it princip. Kao što je inače slučaj kod koncertnih promocija njegovih albuma, nije se čuo samo novi materijal, čulo se i ono iza i ono između. Spoken word mag spuštao se i među ljude, koji su se već nakon druge dvije pjesme potpuno opustili i uživjeli. Kao da prethodne dvije godine nisu dio zajedničke memorije.
Damir Avdić jedan je od onih autora koji ne radi kompromise. Njegova riječ je čvrsta poput smaragda, direktna i jednostavna, do kraja ogoljena. Kroz godine je on sam postavljao taj standard, da bi sad taj standard postao krajnji amen u dobro upakiranom iskustvu koje čovjek doživi na koncertima.
Samo tri mikrofona na osvjetljenoj pozornici dovoljna su da se poruka prenese. Iako je isprva kompleksna, Avdić ne diže zidove između sebe i publike – ni doslovne ni figurativne – zarad čega kompleksno postaje univerzalno. Ta strašna poetika i ti rafali crtica iz kapitalu podređene balkanske realnosti od Avdića rade akt kojeg se naprosto mora vidjeti uživo. S druge strane, što se univerzalnosti tiče – realnost koju analizira nije samo balkanska, već ponajviše globalna. Razumjeti njega znači razumjeti sve nelogičnosti koje nas okružuju.
Kao jedan čovjek čije su ime i prezime u centru vlastita kantautorskog svemira, satiru koristi kao nukleus svoje analize. Iz njegove pozicije je to najunčikovitiji revolver zbog same recepcije poruka – ubosti je najlakše kroz zajebanciju.
U prognoziranju budućnosti, nastavak priče Damira Avdića je kristalno jasna, što kod većine regionalnih, pa i globalnih izvođača nije slučaj. Avdić zasigurno, nakon ovog albumskog ciklusa sigurno nastavlja po starom, uz moguće okolne modifikacije. Ako je (a jest) to smjer u kojem se nastavlja – neka se nastavlja. Ako je već naš protagonist odlučio biti toliko svoj da se nikom, nikad, zbog ničega ne planira ispričati, uvijek ćemo s načuljenim ušima poslušati što ima za reći. Što god kaže, proći će nas trnci. Tako treba biti, tako je bilo, tako i jest. Samo Damir Avdić može biti Damir Avdić.