Damir Imamović, restaurator suvremenog sevdaha iz Sarajeva, vratio se u dupkom rasprodanu zagrebačku Tvornicu kulture sa svojim dugogodišnjim bendom – bas-gitaristom Ivanom Mihajlovićem iz Beograda, te udaraljkašem Nenadom Kovačićem iz Zagreba. Interpretacijom u kojoj vokal cijelim notama povezanim legato linijama počesto stvara iluziju zaustavljanja vremena u jednoj specifičnoj varijanti scenskog klimaksa, svirka je poprimila format sudbinske drame od pet minuta. I tako 15 puta po večeri.
Mišljenje o porijeklu riječi ‘sevdah’ su mnogostruka. Stari arapski prevoditelji koristili su riječ ‘sevda’ za prijevod grčke riječi ‘melankolija’, dok nas egzil sefardskih Židova s Iberskog polutoka na područje nekadašnjeg Osmanskog carstva, smatraju da je riječ o lokalizaciji riječi ‘saudades’, ključne riječi za tumačenje melankolije u luzitanskoj kulturi. S druge je strane, naziv ‘takht’ perzijskog porijekla i označava postolje, dasku, a u suvremenoj upotrebi mogli bismo ga prevesti kao ‘pozornicu za nastup benda’ ili ‘točku gledišta’. ‘Takht’ su svojedobno bili mali sastavi koji su putovali Sredozemljem i svirali tradicionalnu glazbu.
S dvije godine od koncerta održanog u listopadu 2012. godine, dugo su razdoblje za artista ovakvog formata i toliku publiku koju ima u bosanskoj dijaspori polučile rasprodan koncert, a tražila se karta više. Imamovićeva nenametljiva konferansa cijelo vrijeme drži na okupu nepretencioznu svirku trojice vrsnih instrumentalista, Kovačića, poznavatelja afričkih perkusija i ritmova, kao i Mihajlovića, koji predstavlja noviji zvuk beogradske scene, te samog Imamovića na gitari. Niti u jednom trenutku ne dopuštaju da se ležerno orkestrirana predstava pretvori u demonstraciju. Zahvaljujući teksturama aranžmana u kojima ritam, dinamika i tempo pjesme otvaraju iznutra, glazba kulja iz svakog glazbenika posebno. Na što dolazi i fina etnomuzikološka nadgradnja potkrijepljena pričom o duhu mjesta uz jasnu svijest glazbenika o rubatu – finom usporavanju i ubrzavanju tijekom izvedbe. Zahvaljujući pjevanju pjesama napisanih za žene, Imamović cijelo vrijeme pleše po afirmativnom trapezu rodnih identiteta i manjinskih seksualnih sloboda, kao što je to svojedobno učinio Cateano Veloso sa jazz-standardom „The Man I Love“.
Govoreći samo o onome što je sinoć izvedeno, Imamović je izražajan u okviru vlastitih mogućnosti koje su sveudilj nadahnjujuće. Kao baštinik raznih glazbenih tradicija Orijenta i Okcidenta, te nasljednik Zaima Imamovića, kreativan je u improvizaciji koju će obogatiti najšturijim, a najprodornijim od melizmatike i kromatike. Dočim, u svom plemenitaškom načinu izražavanja nikako ne podilazi dnevno-političkim morama; koncert na kojem se toliko puta spominje crnilo i patnja nije ni zamišljen kao ulaznica za tzv. stvarnost. Obol tome daju i ponajbolji domaći glazbenici, pa tako u polifoniji Imamovića i Mihajlovića frekvencije basa odlaze u trebble, prilagođavajući se specifičnoj boji njegova glasa. Vrhunska sevdah-predstava održana u Tvornici svojom je nepretencioznom profesionalnošću postavila visoki standard za ovakav hrabar i doista eksperimentalan poseg u tradiciju već značajno uzdrmavši standarde domaće produkcije. Je li sad na redu Francuska?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
