Intervju s osebujnim riječkim glazbenikom podno srednjovjekovnih zidina Petrovaradina.
Kolokacija ‘aroma satanica’ vjerojatno najbolje sažima okus Urbana&4 – benda što stilski ubrzano evoluira i ne daje mogućnost odupiranja aromi predivnih metafora i slikovnih distorzija što oslikavaju njihov zvučni opus. Stoga je valjalo posjesti čovjeka čiji je um velika kovnica začudnih pjesničkih slika.
Rado je viđen svugdje, no onih dana u godini najradije ga gledamo na tradicijski zadanim lokacijama – ponajprije je to u zagrebačkoj Tvornici kulture na tradicionalnim božićnim koncertima. No kad se nađe na srednjovjekovnim zidinama Petrovaradina, onda mjesta za njega ima samo na vrhu – na ‘balkanskoj’ pozornici Fusion gdje su treće večeri ovogodišnjeg EXIT-a Urban&4, prikladno, do četiri ujutro, tik prije zore, zagrebali u svoju prošlost…
Neposredno prije nastupa ugodno smo se smjestili u zavjetrini podno zidina, iza glavne pozornice gdje je blagoglagoljavi karizmatik rado podijelio zanimljivosti dosad manje poznate mnogima. Uglađeni ćelavac potpuno je odbacio nekadašnje poderane traperice i predimenzionirane majice, pretvorivši se u modernoga dendija, možda pomalo pomodarski u hipstera koji s onim starim, autoritativnim Urbanom još dijeli onu rinčicu u nosu. Danas kao jedan od najkreativnijih tekstopisaca i najosebujnijih izvođača, Damir Urban je sugovornik s kojim želite razgovarati danima, a zbog neposrednosti i otvorenosti čovjek što koči objektivnost u njegovom opisu.
Damire, ovih dana je vrlo užurbano i to ne samo u bendovskom smislu, nego tu su i drugi projekti koje nastavljaš iz ovih stopa i, kako si rekao u neformalnom dijelu, jedan od njih ostvaruje se ovih dana na Brijunima. Što ćeš tamo?
Idem na Brijune naći se s Radom (Šerbedžijom, op.a.) i Nigelom Osborneom i dogovoriti neke projekte, odnosno vidjeti se s tim dragim ljudima.
Kao glumac ili pjevač?
Zapravo kao glazbenik. Mislim da oni moj glas ne žele jer to o čemu govorimo nisu pjesme. Moja žena (Milica, op.a.) ondje s Nigelom radi na jednoj priči koja već traje, a radi se o glazbenoj terapiji. Klinci iz Srebrenice, Sarajeva i Pule zajednički rade na predstavi koja se na kraju projekta održi, a zapravo kroz te dane to sve djeluje kao terapijska zajednica kroz glazbu. Ove godine mi je i sin volonter. Veći se dio terapije događa u Rovinju, a druga dva dijela u Puli i na Brijunima. Tu se radi o djeci s ozbiljnijim poteškoćama u razvoju.
Na EXIT-u si treći put i vjerojatno imaš određenu simpatiju prema ovom novosadskom festivalu što je ove godine oborio sve svoje rekorde, a posebno prema ponajboljem Fusion stageu na kojem nastupaš već treći put.
Ne znam… Nekako smo se već navikli i kao da znaš gdje ti je mjesto. Ne znam bih li volio doći na EXIT i mijenjati poziciju, binu… Kad se to nije dogodilo druge godine, onda mi je i drago da sam ovdje. Ovo nam se čini kao mjesto gdje ‘prirodno’ pripadamo. Nešto veće od ovoga bilo bi natezanje, a manje od ovoga mislim da nema potrebe.
Pa slažem se, jer je publika Main stagea uvijek veliki džuveč s osjetnim i vidljivim razlikama, dok je Fusion krema i to ne u onom elitističkom smislu, nego sjedinjena masa istog okusa, teksture i oblika. Fusion ima svoj filter koji Main nema.
Da, ovdje oko Main Stagea vidim puno ljudi s pivama u ruci koji bauljaju jer ne znaju ni na što su konkretno došli, pa ih neka centrifuga vuče. Istina… Gore ćeš puno teže naletjeti na to i zato ti i kažem da to ne bih ni mijenjao. Ne bih htio negdje drugdje nastupati. Dalje>>