Intervju s osebujnim riječkim glazbenikom podno srednjovjekovnih zidina Petrovaradina.
U međuvremenu otkako smo posljednji put razgovarali, dogodio se Vatrin “Tremolo” kao singl koji im je dao nevjerojatan poticaj i priskrbio im i formalne uspjehe. U našem intervjuu s Vatrom Ivan Dečak nije skrivao ponos i oduševljenje tobom, a klavijaturistica Irena rekla je da je “Tremolo” „ona“ pjesma koja se treba desiti svakom bendu koji želi da za njega zna i onaj dio populacije koji se ne ubraja u njegovu vjernu publiku.
Na neki način ne volim suradnje. Bez obzira što mi se puno njih dogodilo u posljednje vrijeme, volim ih kada se radi o glazbenom istraživanju, a ne da bi se povećao komercijalni potencijal neke pjesme. Ne zanima me podizanje nečega na neku ‘višu’ razinu. No Vatra su jako dragi i vrijedni bend što sigurno svatko treba cijeniti. Nisam fan njihovog benda, ali jesam njih kao ljudi. Kako me u jednom trenutku Dečak zvao da pita bih li gostovao u pjesmi, meni se to nije dalo, ali rekao sam mu neka mi da da čujem stvar i ako bude u okej, pristat ću. On ti je to meni dao na CD-u i par dana to nisam slušao jer sam, naravno, zaboravio. Sjećam se da sam se jedan dan sa ženom vozio kući i rekao joj da stavi u player taj demo. Stvar je krenula i rekao sam: „Kakvo sranje, u pičku materinu. Šta ćemo sada reći?“ Pitala me što je i rekao sam joj: „Stvar je zapravo dobra.“ A nadao sam se da će biti neki ‘paštroć’.
Što te konkretno privuklo?
Ono što je meni bilo drago na tom demu je ta nekakva igrica do koje su došli, nepretencioznost do koje su došli nepravilnim lupkanjima na bubnju. Nažalost, to se sve na kraju ispeglalo na albumu. Volio bih da je to ostalo onako sirovije. No, ovo je očito dobitna formula. Ono što mi je drago jest da su pristali da se to pjeva iz prve. Tako da smo nas dvojica uzeli mikrofone i kao na koncertu se gledali, dva tri puta ponovili i ja sam rekao koji mi je snimak najbolji. Tu sam čak i neke gitare odsvirao, ali mislim da nije nijedna ostala na samoj pjesmi.
Zanimljiva informacija koja je bila zanemarena…
Nitko me nije to ni pitao. Drago mi je bilo vidjeti kako je prošla ta pjesma, kao što je i bio slučaj sa “S dlana boga pala si”. Dakle, ako nešto već radiš, onda je super da to dobro prođe. Bilo bi suludo nekome gostovati na pjesmi, a da to nema smisla.
To je bio jedan ludi izlet benda En Face koji je zaglibio u vjerskim pjesmuljcima što ore riječkom rivom u pravim demokršćanskim trenucima. Kako je uopće do toga došlo?
Tu sam pjesmu pristao pjevati jer ju je napisao Vava, moj tadašnji gitarist. To je njegov tekst i on im je to dao, a mene pitao da to otpjevam. Ljudi ne znaju da sam na toj ploči En Facea otpjevao još pet stvari kao prateći vokal. Vava me zvao u studio da to dođem ‘podebljati’ jer im je on bio producent za tu ploču. Ali ta stvar nije bila duet. Nije rađena tako. To je bio moj glas u pozadini da pjevaču (Sandru Bastiančiću, op.a.) da nekog rokenrola. Na nagovor njihovog izdavača njegov su glas na mjestima izbrisali, a moj pojačali i to je bilo to. Suluda situacija.
Prošle sam vas godine slušao u Aquariusu u sklopu promocije EP-ja “Kundera”. Taj je kratkosvirajući fragment najavljivao dugosvirajuće izdanje…
…i sad se pitaš što je s tim?
Tako je.
Album smo htjeli objaviti odmah. Zapravo smo počeli završavati stvari koje smo radili na Žumberku – jednu, drugu, treću i zaletili se, a onda smo u jednom momentu shvatili da nećemo stići, da sam ja prespor i da tih 17 pjesama nećemo moći završiti. Onda smo odlučili naći pjesme koje čine neku cjelinu i dobili EP “Kundera”. Tada se dogodilo da je EP trebao najaviti ostatak materijala i taj je album na neki način zaživio sam u promociji, prodaji, medijima… Onda je došla inicijativa iz diskografske kuće da pričekamo s albumom i damo mogućnost EP-ju da zaživi sam. Pristali smo, a onda se dogodilo što se uvijek dogodi i kreneš slušati ostatak materijala i moraš ga mijenjati. Neke stvari bih mijenjao. Pogotovo tekstove. Kada pišeš puno toga jednostavno se ne možeš dobro koncentrirati i neke stvari pobjegnu. Dalje>>