Michael Fassbender, Keira Knightley, Viggo Mortensen, David Cronenberg… teško je pomisliti da je išta moglo krenuti krivo, no to se ipak dogodilo.
Tijekom srednje škole često sam glavu radije zabijao u knjige o psihoanalizi, psihologiji ličnosti, osnovama psihologije i sl. nego u štivo obvezne lektire. Nije nešto čime bih se trebao pohvaliti, no zapravo sam oduvijek volio promatrati i analizirati. Život nas često odvede nekim čudnim putevima, koje smo ili sami izabrali ili su oni nekako izabrali nas, ali moje zanimanje za spomenute teme nije prestalo ni dan danas i često zavirim u neku od tih knjiga i uživam u takvom štivu. Televizija i film nažalost često imaju površan pristup psihoanalizi i psihoterapiji i rijetko možemo vidjeti da se netko ozbiljnije primi posla u obradi takve teme i dade joj tretman kakav zaslužuje (kao primjerice u izvrsnoj seriji “In Treatment”, jednoj od rijetkih koja je na tragu nečeg realnog), a tim više je poražavajuća činjenica da nam upravo priča o začetnicima i začecima psihoanalize, koja nudi bezbroj mogućnosti u pristupu i obradi teme dolazi na velike ekrane u ovako besmislenom filmskom ostvarenju.
Kad na filmu okupite Michaela Fassbendera, Keiru Knightley i Vigga Mortensena u neiscrpnoj temi o Sigmundu Freudu, Carlu Jungu i psihoanalizi i njihovoj zaista zanimljivoj priči, a iza kamere stoji David Cronenberg, o kome bi Freud svakako imao puno toga za reći, teško je povjerovati da nešto može poći po zlu. No u filmu “Dangerous Method” malo je toga što uistinu prolazi dobro. Kostimi, scenografija, fotografija. I to bi uglavnom bilo to. Da li sam od filma očekivao previše? Možda. Sigurno bih ga prošle godine svrstao u top 5 najočekivanijih filmova godine, no danas bih ga, iz ove perspektive, svrstao u 5 najvećih razočaranja godine. Ne miješajući ga naravno s lošim naslovima, koje ni ne dolaze s nekim očekivanjima.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=lblzHkoNn3Q[/youtube]
Radnja filma smještena je na početak 20.stoljeća, a prati priču Sabine Spielrein (Keira Knightley) koja dolazi u Jungovu (Michael Fassbender) kliniku kao pacijent, a s vremenom, nakon izlječenja, postaje jedna od prvih psihoterapeutkinja. Pratimo i odnos Junga i Freuda (Viggo Mortensen, Cronenbergov česti suradnik), njihov susret, njihova nadmetanja, “mudrovanja” i začetke psihoanalize. Nažalost, malo je toga u filmu za što se gledatelj može uhvatiti, što ga može zaintrigirati, pa čak i zainteresirati. Prvi problem svakako je scenarij, koji na momente izgleda kao da ga je pisalo nekoliko različitih, potpuno nepovezanih ljudi, od kojih je svatko htio reći nešto drugo i prikazati nešto drugo. Neuravnoteženost filma dobiva na posebnoj težini i u montaži, gdje sve zajedno u konačnici izgleda prilično nedorečeno, sa neurednim i nezgrapnim tijekom radnje. Dijalozi prečesto poprimaju oblik definicija iz udžbenika, a glavni likovi su površni, potpuno nejasni, nerazrađeni i distancirani od gledatelja skoro koliko je god to moguće. Ne pomažu ni odlični glumci. Najproblematičniji lik svakako je onaj Keire Knightley, skoro pa jednako problematičan kao i njena gluma. O njenom preglumljavanju raspisali su se diljem svijeta, a njena rastegnuta vilica zaživjela je vlasitim životom i postala nepresušan izvor uvreda, no rado bih se zadržao na nekoj pristojnoj razini, jer zaista volim Keiru i ne mislim da je sama dirigirala svoj nastup na filmu.
Velika je šteta što film nije imao drugačiji (da ne kažem bilo kakav) pristup temi, jer svaki put kad zakorači u nešto imalo relevantno i veliko, uzmakne pred izazovom i ostavlja gledatelje željnim malo odvažnijeg filmskog stvaralaštva (Cronenbergove prepoznatljivosti barem) da bi opravdao svoje postojanje. U filmu o priči u kojoj bi se trebalo oslanjati na riječi, analize, inteligentne dosjetke i zanimljive uvide, film pokazuje nedostatak a ma baš svega spomenutog.
Ocjena: 4/10
(Recorded Picture Company (RPC), Lago Film, Prospero Pictures, 2011.)