Razgovor s cijenjenom brazilskom DJ-icom u povodu njezinog prvog nastupa u Hrvatskoj, u šibenskom Tunelu.
Daniela Caldellas zvana Terr rođena je prije 35 godina u Belo Horizonteu. Dok je još živjela u Brazilu na globalnoj elektronskoj sceni stvorila je zavidnu reputaciju sudjelovanjem u uspješnom projektu Digitaria. Prije koju godinu odlučila je krenuti u samostalnu producentsku i DJ karijeru, već se ranije preselila u Europu, a jučer je imala nastup u Šibeniku.
U Šibenik ju je dovela udruga RatCat koja je zaslužna za oživljavanje šibenske electro-scene. Organizatori su je prvo nahranili domaćim grahom, potom odveli na gradsku plažu Banj, gdje je za Ravno do dna dala intervju, nekoliko sati prije izlaska na pozornicu Tunela, lokacije koja bi u godinama koje slijede tek trebala, bude li sluha i sreće, doživjeti pravu afirmaciju.
Pa da krenemo, Daniela… Ili Terr, ako ti je tako draže. Što ti ovo „Terr“ uopće znači?
To ti je muški lik, jedini ljudski, iz crtanog filma „Fantastic Planet“ iz sedamdesetih. Nisam sigurna je li bio francuski ili iz neke od zemalja istočne Europe. Bila sam veliki obožavatelj, gledala sam to stalno. Radi se o dolasku izvanzemaljaca, koji su se prema ljudima odnosili kao prema životinjama.
I Terr je tu bio good guy?
U početku nije. Bio je diktator. A onda se promijenio kad je shvatio da se ti grozni alieni prema ljudima ponašaju isto kao i on.
Iskreno, brazilska DJ-ica u Šibeniku isto pomalo zvuči kao znanstvena fantastika. Izgleda li ti ovaj stari grad kao mjesto gdje buja elektronska scena?
Kad mi je avion počeo kružiti nad Splitom, bila sam oduševljena prizorom, a kad sam ulazila u Šibenik bila sam još više impresionirana. Izuzetno mi je drago što ovdje postoji scena, privlači me taj kontrast stare arhitekture i ribarskih brodića s jedne strane i elektronske kulture s druge. To me čini znatiželjnom i baš se radujem nastupu.
Što se Brazila tiče, čini mi se da nakon raspada originalne Sepulture nisam baš istraživao tamošnju scenu. O onoj elektronskoj da i ne govorim. Je li ona u Brazilu bitna i velika?
Zapravo nije. Postoje neki kvalitetni izolirani pokreti u Sao Paulu i Belo Horizonteu. Ali to su electro-enklave, premalo je to za takvu veliku zemlju. U Brazilu prolazi samo izrazito komercijalni EDM i deep house.
Legenda kaže da si glazbenu karijeru počela kao gitaristica u nekim punk bendovima?
Istina je, mada je većina tih bendova bila više grunge nego punk.
Pa što se dogodilo?
Otkrila sam Chemical Brothers i Prodigy! A sa 16 godina sam privremeno otišla živjeti na Novi Zeland i tamo otkrila rave partyje. Tamo sam od punk-rock klinke postala rave klinka, to je nekako prirodno došlo.
Je li ostalo u tebi što od punk filozofije?
Definitivno. Odražava se to ponajprije u načinu na koji stvaram muziku. U početku nisam sebi mogla priuštiti ni dobre klavijature, a pogotovo rad u studiju. Nisam za to ni marila, htjela sam stvarati s bilo čim i bilo kako, na najjeftinijoj tehnici. Kad danas slušam te stare demo snimke ta muzika je imala duha, imala je onu primitivnu iskrenost koju sad teško mogu kopirati. Bila sam odvažna, a to je valjda odlika punka.
Prvi veći uspjeh doživjela si s projektom Digitaria. U početku vas je bilo četiri, a onda ste nastupali kao duo te prošli većinu bitnih klubova između Ibize i Moskve. Je li to ikad bio plan?
Nije! Samo smo htjeli stvarati muziku, međutim stvari su se počele događati same od sebe i ja sam samo pratila tu struju. Nikad nisam maštala o međunarodnoj karijeri, uvijek sam mislila da ću imati normalan život, ići na fakultet, imati obitelj… No, život je očito imao druge planove.
Onda si odlučila preseliti iz Brazila u Barcelonu, pa prije mjesec dana skrasila si se u Berlinu. Je li za izvođače poput tebe Europa obećani kontinent?
Južna Amerika nije mjesto za ugodan život glazbenika. Pogotovo sada. Brazil je dobio fašističkog predsjednika, puno loših stvari se događa. (Brazil je u listopadu dobio novog predsjednika Jaira Bolsonara koji recimo homoseksualnost voli izjednačavati s pedofilijom, a „proslavio“ se i izjavom upućenoj parlamentarnoj zastupnici da „nije vrijedna silovanja, jer je preružna“; op.a.) Državom se vlada iz SAD-a, izgubio se osjećaj slobode, a to nije mjesto za umjetnike. U Europi se osjećam slobodno, radim ono što volim.
Je li Berlin još uvijek središte elektronske muzike?
Jest. Uvijek je to bio i uvijek će biti. Ima nečega u tom gradu, još pokušavam otkriti što. Tamo sam tek mjesec dana i nikad se u životu nisam osjećala toliko inspirirano. Svi su mi govorili da sam luda što selim u Berlin usred zime, ali meni se sviđa. Tamo osjećam slobodu kakvu nikad prije nisam osjetila. Barcelona je prekrasna, živjela sam tamo šest godina, no u Berlinu volim svaku sekundu koju sam zasad tamo provela.
Što je ovoga trenutka uopće u trendu?
Nemam pojma, ne pratim trendove. Ne zanimaju me. Imam svoj put i njega slijedim. Znam da to možda zvuči arogantno, ali zapravo kad radim muziku uvijek mislim na publiku, što će se njima svidjeti, ne radim samo za sebe. I u svemu tome želim biti slobodna.
Taj te put trenutno doveo do nedvojbeno retro zvuka. Tvoja stvar „Neuromancer“ od prošlog ljeta zapravo zvuči poput izgubljene pjesme Kraftwerka…
U pravu si. I postoji sasvim logično objašnjenje za to. Kao dijete sam u osamdesetima stalno slušala muziku, a voljela sam čak i pjevušiti uvodne špice raznih TV serija. Moja muzika je zato dosta pod utjecajem tih zvukova iz sedamdesetih i osamdesetih, u tome se ugodno osjećam. A mislim da se i publika ugodno osjeća kada to sluša, jer ih podsjeća na nešto što možda ne mogu ni osvijestiti. Puno istražujem i eksperimentiram, uvijek pokušavam reproducirati nešto poznato u svom zvuku.
Kako uopće znaš da je nešto što si napravila – dobro? Lako ti je bilo u punk bendovima, tamo možeš relativno lako zaključiti je li tekst dobar ili loš, je li neki riff pogođen…
Nikad to zapravo ne znam. Na kraju procesa stvaranja glazbe sam već toliko luda i pogubljena da više ne znam što da mislim, izgubim sve reference. Na kraju odlučuje publika, ako je nešto dobro, svidjet će im se, ako nije onda će to ignorirati. I ništa se strašno neće dogoditi ako neka stvar ne prođe. Veliku ulogu u svemu tome ima i iskustvo, ja sam postala producent već sa 18 godina, a tek sam sa 24 počela nastupati kao DJ. Taj proces je uglavnom obrnut, većina producenata je prvo bila DJ.
Večeras imaš nastup u Šibeniku. Koji se elementi trebaju poklopiti da bi nastup proglasila uspješnim?
Bitno je samo da se za pultom osjećam ugodno. Tada nije bitno jesu li ispred mene dvije osobe ili masa ljudi. Kad sam opuštena, sve uvijek bude u redu. Puštam dosta svoje glazbe, ali budući da mi set traje preko četiri sata, miksam i tuđe stvari.
Zarađuješ li dobro?
Ne. S druge strane, osjećam se toliko sretno što mogu živjeti u Europi, baviti se muzikom koju volim, posjećivati zemlje poput Hrvatske… Što mi više treba?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
