Proljeće je stiglo i s njime i novi album Rundek Cargo Trija, ‘Mostovi’, koji će večeras biti predstavljen koncertom u Tvornici kulture. Djelovanje Darka Rundeka grana se od art-rocka i poezije do kazališta, već s grupom Haustor, dok je danas možda i jedina instanca domaćeg glazbenika koji u zrelim godinama svoje prijašnje faze gleda kao komentator, a ne autoepigon, te držeći ritam novim albumima, nastavlja raznobojnu umjetničku viziju.
Prošlu je godinu, inače tridesetu obljetnicu “Trećeg svijeta”, jednog od najvažnijih rock albuma u krugu slavenske rock kulture, Rundek započeo oproštajem od prijatelja Dragana Pajića, gitarista i improvizatora, osnivača kolektiva Cul-de-Sac s kojim Rundek i nakon Pajine smrti nastavlja širiti umjetničku viziju. Kao zanimljiv sugovornik, Rundek se osvrnuo preko ramena na svoju karijeru koja traje već skoro 40 godina, te otkrio kako radi na ostvarenju projekta samoodrživog sela na Jadranu. Razgovor je započeo demistifikacijom novog albuma “Mostovi”.
Tu je novi album, “Mostovi” za razliku od “Plavog aviona”…
Darko Rundek: Koji je proletio. Bolji je od “Plavog aviona”.
“Mostovi” govore o uspostavljanju odnosa među ljudima koji su dosta narušeni sa svih strana. Društvo se pokušava riješiti srednje klase kao nesretne anomalije, uspostaviti odnos viša-niža… Živio si u Parizu, gradu koji je većini nas prvenstveno – skup, a onda sve ostalo… U pjesmi “Džaba”, citiraš stih Šarla Akrobate, “Mali čovek hoće preko crte”, koji je napisan iz pozicije rockerskog sentimenta spram malog čovjeka. Pokazali ste sada malog čovjeka iz druge perspektive, kao nekog tko nema razumijevanja za umjetnost, odnosno čak ni za onog tko ga voli…
Darko Rundek: “Zato što mu uvijek nešto fali, on je mali”, kaže pjesma. A ima i refren koji nije toliko bundžijski, već je srdačan, kaže: “Hajde, daj se nasmiješi, meni si najdraži kakav jesi”… “Život je sada i samo sada, ma bio gorak i presladak”. Tako da nije to, nema neke pretenzije da saspe novu istinu u lice, nego čisto da se toplinom i veseljem poigra činjenicom – kakva jest. U svijetu cijena, ljudi su potpuno zaboravili kaj kupuju.
Naslov albuma “Plavi avion” je provocirao ptičjom perspektivom koja se može alegorijski protumačiti i kao vrijeme, a poentirala ga je i pjesma “Drina” od svojih 13 minuta koja ispada iz okvira svega što si dosad radio… Kako gledaš danas na album koji je uspostavio ovaj bend – Cargo Trio – koji može funkcionirati kroz Dušana Vranića hobotnicu koji svira udaraljke i klavijature odjednom i violinisticu Isabel koja svojom transrodnom pojavom predstavlja – osobu budućnosti? I, na kraju krajeva, zaokružuju tvoje poslanje u art-rock, art-pop, alternativnog predznaka? Što si oduvijek radio, ali je sad to definirano, jedan kroz jedan…
Darko Rundek: Spomenuo si već Šarla Akrobatu u vezi s pjesmom, ali to mi se spominjanje čini točno, u odnosu na nešto što me uvjerilo da je trio formacija jako moćna. Osobito trio – spreman za eksperiment, da se tri akrobata nađu u ravnoteži. “Plavi avion”, kao svaki nastupni album nekog benda ima jači push da može uspostaviti nešto. Tako da uvijek postoji ta opasnost da sljedeći album bude lošiji od njega – da padne – a to se događa zato što bendovi obično izdaju prvi album nakon par godina priprema i procesa koji nije limitiran. Onda, ako taj album izađe i koliko-toliko je uspješan, onda ganjaju neki deadline da u roku od godinu, dvije na tom valu izdaju nešto sljedeće i onda to nema više toliko mesa i samim time – bude slabiji.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=vvd_XQ3ba9I[/youtube]
Ne htijući pasti u tu zamku, mi smo uzeli vremena koliko je trebalo. Trebalo nam je skoro pet godina. Pod kriterijima, “Plavi avion” mi je, uz “Treći svijet”, nekako najznačajniji od onoga što sam radio. Bio je to potpuni prijelom, da sad, prelazeći na trio, kao i zbog nekog minulog rada, nisam imao osjećaj da moram održat koliko-toliko pop status, nego smo išli napraviti nešto što nam se sviđa, pa bilo to iole poppy ili nimalo poppy. Tako je i “Drina”, stvar koja ne ulazi niti u jedan od tih formata. Sad, s “Mostovima”… Oni su počeli potrebom da se napravi album koji će još više potcrtat penetrantnost, hrabrost, dimenziju koja će bit još komunikativnija. Radno je ime bilo “Dare Care”, jer su mene zvali Dare, a na engleskom je imalo značenje ‘usudi se’, odnosno skraćeno za ‘dare, but care’, što mi se činilo super, ali je za sve koji to ne bi protumačili kao igru riječima ostalo previše centrirano na meni. A ipak smo išli na to da napravimo album trija, koji crpi iz trojstva, što je jako snažan broj, u kojem smo jako ravnopravni u kreiranju muzike, s tim da tekstovnu vertikalu ogromnom većinom izvodim ja, tako da je ta potreba ‘da idemo s kurcom kroz koprive’ s vremenom malo jenjala… I došli smo do toga da ne silimo nešto što nismo, kao niti da isto to radimo s materijalom, a ono do čega smo došli u tih pet godina, može nositi naslov ‘dare’ u polovici materijala, dok u drugoj i ne… Tako su nastali mostovi – između jedne i druge polovice. Dalje>>