New Orleans je nova stanica glazbene putnice Dee Dee Bridgewater.
Zahvaljujući jazz festivalima Dražena Kokanovića, što u Zagrebu, što u Rovinju, Dee Dee Bridgewater nas je posjećivala gotovo svake sezone. S novinarske strane gledano bilo je dovoljno prilika za razgovore s njom. Kad bi se njenu osebujnost trebalo objasniti u par riječi, izabrao bih mudrost i vedrinu. Mudrost, jer nakupljenji glazbenički staž iza nje uvjetuje je gotovo instinktivno. Prošla je sito i rešeto, nije izgorjela, već je jedna od prvih dama jazz scene. Vedrina proizlazi iz njene gotovo djevojački zaigrane mašte i znatiželje. Vedrina i mudrost su u njoj poput dvije suprotstavljene strane koje uvjetuju i njoj samoj neočekivane poteze zbog kojih je uistinu umjetnica iznenađenja – kako za druge, tako i za nju samu.
Kad smo razgovarali povodom njenog izvrsnog albuma „Eleanora Fagan (1915-1959): To Billie with Love from Dee Dee Bridgewater“ (2010.) posvećenog Billie Holiday i koji je predstavljao zaokret od world musica prethodnog albuma „Red Earth“ (2007.), rekla je kako je još više zanima putovanje u korijene crnog zvuka i da će sljedeće izdanje gotovo sigurno biti blues ploča. U koncertima koji su slijedili u par navrata narednih godina od tada sve je ukazivalo na to, a opet, u međuvremenu je prošlo pet godina bez studijskog ostvarenja. Očigledno je da je neka karika u njenoj viziji nedostajala, a pojavila se sasvim slučajno kad je s mladim trubačem Irvinom Mayfieldom podijelila svoju zamisao glazbenog putovanja prema korijenima.
Kako je sama kazala, tog trenutka „sjeme je bilo posijano“, a Mayfield je samo malo pomaknuo rakurs; nije vidio Dee Dee kao blues pjevačicu, već kao kreolsku swamp pop divu praćenu nekim njuorlinškim orkestrom ‘za svadbe i sprovode’. Kad je stvar kliknula, Irvin je pozvao The New Orleans Jazz Orchestra i album „Dee Dee’s Feathers“ bio je gotov u rekordnom roku, naime Bridgewater je u studiju provela svega tri dana.
Album otvara „One Fine Thing“, seksepilom nabijeni komad koji je imala priliku čuti i zagrebačka publika prošle godine u Lisinskom, da bi prvi upliv u baladno ozračje predstavljala Thielova i Weisova „What A Wonderful World“ koju je naravno proslavio Satchmo. Da se ne može posjetiti New Orleans, a da se tamo ne sretne Dr. John dokazano je u poletnom swamp pop funk urnebesu „Big Chief“ u kojoj vokalna kolabaoracija ovo dvoje glazbenih giganta i mrtve diže na ples. „Saint James Infirmary“ je hvalevrijedan hommage Cabu Callowayu i njegovoj „Minnie The Moocher“ koja je bila najveći hit 1931. godine. Nakon toga dodatno zagrijavanje nudi jungle boogie, naslovna „Dee Dee’s Feathers“, a potom istinski noir popraćeni ‘lijenim’ puhačima „New Orleans“ iz kojeg izbija sparina koja onemogućava disanje, a kamo li kretanje, dok Dee Dee-jin glas škripi u najboljoj maniri Elle Fitzgerald.
Potom novi swamp pop“Treme Song/Do Whatcha Wanna“ ukazuje na pravilni ritam izmjeme raspoloženja, pravo igranje s ekstremima u raspoloženju i tu je sasvim jasno da je uspješno uhvaćena lepršava šarolikost kontrastnog New Orleansa dok solo na bubnju unosi još jednu dimenziju sveopćeg zvučnog ludila. Ellingtonova „Come Sunday“ u tom pravilnom ritmu nudi novi smiraj, dok autorska koju potpisuju Mayfield i Bridgewater „Congo Square“ minimalistički samo uz pratnju udaraljki onomatopejski dočarava iskonski život Afrike u Americi. „C’Est Ici Que Je T’Aime“ otpjevana je na engleskom, ali francuski naziv („Evo to je da volim te“) decentno povlači francusko nasljeđe jezika u New Orleansu. Niz žestoko-sporo-žestoko razbija „Do You Know What It Means“, ali samo zato kako bi završetak pripao poletno-iskričavoj „Whoopin’ Blues“, jer kakva bi to priča o New Orleansu bila da sve protekne bez da se i jednom spomene „big fat woman“.
Ovaj album posvećen svim žiteljima New Orleansa na desetu godišnjicu od nesreće prouzročene uraganom Katrin, na prvo slušanje čini se pomalo banalnim zbog lakog ulaska u uho, ali njegova moć uzastopnog slušanja (koju je potpisnik ovih redaka sasvim slučajno otkrio) u najmanju ruku je fascinirajuća. Koliko je određen prošlošću, toliko je moderno i zanimljivo oblikovan. Definitivno nije nešto najbolje iz opusa Dee Dee Bridgewater, a opet ima tu neku kontrastnu crtu koja i recenzentu suprotstavlja mudrost i vedrinu, ne ostavljajući nikakvu posebnu poruku, osim bistre i čiste ljubavi spram glazbe kao takve od onih koji su je izveli i snimili.
Ocjena: 9/10
(Okeh/Sony/Menart, 2015.)