Denis Katanec u razmaku od dva mjeseca objavio je dva albuma, od kojih je jedan inicijalno izdan isključivo na audio kazeti, a sve pjesme sa drugoga nastale su u istom danu. Denis Katanec u zadnje vrijeme paralelno niže koncerte na festivalima i privatne nastupe, ali ni o čemu od toga nismo razgovarali u ovom intervjuu.
Doista, na sceni se javlja jedna generacija iznimno talentiranih, pametnih i sposobnih mladih ljudi. Misliš li da će oni imati snage za onaj korak dalje, na kojemu je naša generacija možda neslavno odustala i prepustila se ravnodušnoj prosječnosti?
Denis Katanec: Oni zaista jesu sve ovo šta si nabrojao, ali to ne odlučuje u konačnici hoće li će napraviti korak dalje. Cijela ova „scena“ izrodila se na sve otvorenijem iznošenju njih samih kroz glazbu koju rade. Poklopilo se i to da su talentirani i da umiju na pravi način takvo što ispoljiti. Dobili smo ono što je neprocjenjivo, presliku osobe na sam rad. Rad koji je nesebično ponuđen svima na uvid, uživanje, promišljanje. Kao takav nužno ruši osobu od temelja, kada joj se ona prepusti. To je, brate, usluga i prilika koja se mora objeručke prihvatiti. Nadam se da će ljudi biti svjesni toga. Samo što takva ogoljenost dovodi do prevelike ranjivosti. Ne mislim tu pritom na negativnu kritiku i oštrice malog čovjeka jebivjetra, već mislim na umjetnike same po sebi. Počinješ se ponašati ispravno u neispravnom svijetu. Počinješ biti izvana sve ono što jesi iznutra i što si prije toga samo čuvao u svojim pjesmama, romanima, slikama… Nesvjesno bivaš uvučen u to da si k’o od majke rođen, a imaš osjećaj da se tako ne smiješ ponašati. Svijet funkcionira na drugi način i još ne trpi iskrenosti. Pa se nađeš u sjebanoj međuzoni gdje sa jedne strane shvaćaš kada „moraš“ biti ono što nisi i to je u tom trenutku konstantni osjećaj kao da te neko nabija svom snagom u pleksus, a sa druge strane kada bivaš ono što jesi, rokaju te posred srca čeličnom polugom, a u glavi eksplodiraju molotovljevi kokteli i bivaš neizmjerno povrijeđen. Prerano moraš biti hrabar, ne znaš jesi li, a već si u vatri. Samim time možeš se odcijepiti od društva i zatvoriti u sebe i patiti. Recimo prigrliti ideju prije spomenute „Pobjede“ ili izgoriti. Bojim se da će ova generacija imati par palih boraca, ali nadam se da sam u krivu. Nadam se samo da neće biti šupci i odustati od svega. Sebično se nadam. Postoji u svemu tome snaga koja nas može osloboditi. Neka samo dobro znaju da Nas ima i da si čuvamo leđa.
Valja li se nadati onda boljoj budućnosti? Kažu da je kad je Pandorina kutija zatvorena, u njoj ostalo najveće zlo, a to je upravo nada. Ono što uzalud tjera čovjeka dalje.
Denis Katanec: Na dnu Pandorine kutije je, zatvorena, ostala ljubav.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
