Depeche Mode ‘Spirits In The Forest’ – zajedno s dušama obožavatelja

Nakon filma ‘S&M2’ grupe Metallica ove jeseni je još jedno veliko ime svjetske scene imalo jednovečernju kino premijeru svog koncertnog filma. Riječ je dakako o grupi Depeche Mode i filmu ‘Spirits In The Forest’ u režiji Antona Corbijina, a premijera na velikim platnima se odvila u četvrtak 21. studenog, kako u svijetu, tako i u hrvatskim kinima.

Depeche Mode ‘Spirits In The Forest’

Kad se radi o Depeche Mode malo je kazati da je Anton Corbijin samo fotograf i redatelj koji je već desetljećima usko povezan s Davidom Gahanom, Martinom Goreom i Andyjem Fletcherom. Ne samo da su prijatelji, gotovo obitelj, već je Corbijin čovjek koji je najzaslužniji za kompletnu vizualizaciju te grupe, pa ga se u neku ruku može smatrati punopravnim članom benda (koji nije na pozornici), dakako onim čiji je segment gotovo jednako važan kao i sama glazba. Stoga je razumljivo da je „Spirits In The Forest“ mogao raditi isključivo i samo on, i da samim time to neće biti tipični koncertni film kakve smo navikli gledati.

„Spirits In The Forest“ djelomično pokriva samo jedan koncert snimljen u Berlinu 2018. godine u finalu turneje „Spirits“ u predivnom Waldbühne – open air ambijentu po uzoru na starogrčka kazališta, dakako puno većem, i donosi ključne momente tog koncerta. Uhvaćena je emocija benda i publike. Možda najbolja moguća, jer dobro je jedan od aktera filma konstatirao da je “Berlin po svom kozmopolitskom duh matični grad Depeche Modea” (koji je dakako osnovan u Essexu).

Brojne kamere i tonski majstori sve su doveli do savršenstva. Cijela ta ‘epika’ kao da je bila pripremana posebno za velika kino platna. No genijalnost Corbijina kao redatelja ogleda se u nečem drugom. Jednostavno, kao da mu nije bilo to sve dovoljno, već je htio zahvatiti ispod površine, u duše fanova i kroz njihove priče ispričati volšebnu priču o muzici Depeche Modea. Genijalan potez je što u filmu nitko od članova grupe nije prozborio ni riječ u kameru. Kao da je redatelju bilo preko glave onih klasičnih pristupa u kojima bend, kad ne svira, priča o inspiracijama i rovarenju po svojim emocijama kako bi dodatno naglasili sve ono što rade i u glazbi.

Corbijin je ostavio da Depeche Mode u filmu radi ono što najbolje radi – svira i nastupa. Skoro da nema ni Gahanovog obraćanja publici u pauzi između pjesama, jer nije ostavljeno ni sekunde prostora tom praznom hodu. Umjesto toga redatelj je u prvi plan gurnuo šest obožavatelja, koje je samo naizgled nasumično odabrao obzirom na njihovo porijeklo (Kolumbija, Brazil, Francuska, Rumunjska, Mongolija i SAD) da bi oni kroz svoje životne priče dali taj ekstrakt duše koji „Spirits In The Forest“ čini tako posebnim. Ubrzo postaje jasno da su to ljudi sa životnim pričama koje iako su bliske životima nas ‘ostalih smrtnika’ su krajnje neobične, neke od njih čak uistinu potresne, a sve ih veže ljubav prema pjesmama Depeche Mode.

No nema tu one neke, možda očekivane, prvoloptaške fanovske izbezumljenosti. To su ljudi koje život nije nimalo mazio, no pronalazili su smisao i dalje ga pronalaze da idu dalje kroz život zahvaljujući čarobnoj moći glazbe koja ih ispunjava. One situacije kad glazba doista spašava život.

Depeche Mode ‘Spirits In The Forest’

Jest da u početku filma čak malo i iritira koliko je prostora pruženo tim ljudima nauštrb koncertnog spektakla, ali Corbijn se pokazao kao majstor dramaturgije i filmske metrike, po onom starom receptu iz grčke mitologije koji kaže da Zeus najviše mrzi kad se odmah sve iznesne na pladnju pred njega, jer vrhovno božanstvo voli intrigantnost koja se po svojoj prirodi otvara postepeno. Dakle, on je kao redatelj ukomponirao svaki punchline svojih sugovornika s određenom pjesmom, a efekt je da koliko god puta dosad čuli neku pjesmu Depeche Modea, u film kao da vas mazne onaj prvi put kad ste se na nju instantno zakvačili.

Što je najvažnije, film je daleko od neke patos-patetike. Čak i da se u potpunosti izbaci glazbeni dio, ostaje čvrst i samonoseći dokumentarni materijal. Vraški posao je napravio Corbijin, snimio je film u kojem je dočarao glazbu kao začin života.

Uz sve to, nakon što ga odgledate teško da ćete više ikad drugim aršinom mjeriti „Just Can’t Ged Enough“ u odnosu na primjerice „Personal Jesus“ ili „Enjoy The Silence“. Može li uopće bolje?

Ocjena: 10/10

(BBH entertainment, Columbia Records, Sony Music, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X