Martin Gore proslavio je rođendan s rasprodanom zagrebačkom Arenom.
Svijet obožavatelja Depeche Modea, kao naravno i članove benda, prije nešto više od godinu dana uzdrmala je iznenađujuća vijest o smrti njihovog klavijaturista i jednog od utemeljitelja Andrewa Fletchera, no ako su postojale dvojbe oko toga hoće li i kako bend nastaviti bez svoje sastavne trećine one su ubrzo potisnute nakon što su Dave Gahan i Martin Gore nedugo zatim objavili fotografije iz studija u kojemu su snimali svoj novi studijski uradak “Memento Mori” koji je već bio napisan i naslovljen za Fletchovoga života.
Samo ime albuma tako se pokazalo zlogukim proročanstvom i bend, naravno, nije trebao biti podsjećan na smrtnost dok ga je snimao jer je rupa koja je ostala iza Andyja zjapila kao najveći mogući memento mori. Tmurna i nevesela, ali ipak po mnogočemu veličanstvena ploča objavljena je krajem prvog tromjesječja godine i dočekana je pohvalama kritike, a istovremeno je bend krenuo i na svjetsku turenju u sklopu koje je na veliko oduševljenje domaće publike najavljen i sinoćnji koncert u zagrebačkoj Areni.
Oni nestrpljivi znatiželjnici koji ne prepuštaju mnogo toga iznenađenju mogli su se gledajući koncerte i setliste benda na turneji uvjeriti da je u pitanju niz fenomenalno osmišljenih nastupa s Gahanom i Goreom u odličnoj formi u pratnji dvojice plaćenika, bubnjara Christiana Eignera i klavijaturista i basista Petera Gordena. Sinoć su tu odličnu formu itekako dokazali, no spektakl u rasprodanom mastodontu s Laništa donio je i neke sasvim posebne momente po kojima će u velikoj mjeri biti upamćen.
Koncert je započet s dva singla s aktualnog albuma, prvo pomalo introspektivno s “My Cosmos Is Mine”, a zatim i s trnutnim singlom, melodičnom “Wagging Tongue” koja bi se mola pretvoriti u najveći hit s “Memento Mori”. Gahan je odmah pokazao zavidnu razinu fizičke spreme koju će kroz koncert neprestano dokazivati u raznim izvijanjima, plesu te vrtoglavim okretanjem oko vlastite osi poput derviša. (Zanimljivo je da smo potonji stil doživjeli nešto i i na nastupu predgrupe, prilično kompetentnog pop sastava Haelos.)
Atmosfera u dvorani je buknula kad je bend prvi put posegao za materijalom starim trideset godina, izvukavši “Walking in My Shoes” sa “Songs of Faith and Devotion”, a zatim je skočila za još nekoliko stupnjeva više uz prve taktove “It’s No Good”, jednog od i danas najomiljenijih singlova benda. U prvom dijelu koncerta među rane vrhunce valja ubrojiti i raspjevanu “Everything Counts” koja nas je vratila u rane osamdesete.
U centralnom segmentu koncerta Dave uzima kratki odmor i prepušta scenu Martinu Goreu čija je točka podsjetila na slične trenutke na nastupima The Rolling Stonesa glavnu riječ dobiva Keith Richards i potpuno zasjeni Micka. Gore je prvo zabljesnuo izvodeći dirljivu “Home”, a zatim i vrlo ogoljenu verziju “Strangelove”. Goreov solo show bio je posebno dobro prihvaćen budući da je gitarist upravo sinoć slavio svoj 62. rođendan, pa je nagrađen i kolektivnim pjevanjem čestitarske pjesme od zagrebačke publike, a od benda je dobio svežanj crnih balona i tortu koju nam je Gahan obećao kasnije razdijeliti.
Koncert se nakon toga nastavio nizanjem novijih (“Ghost Again”) i starijih (“I Feel You”) uspješnica, a naravno da nisu propustili odati počast i svom palom suborcu Fletchu čiji se lik prikazivao na videozidu dok su izvodili “World In My Eyes” s albuma “Violator”, a koja je navodno bila Andyjeva omiljena pjesma. Završni dio službenog seta donio je “Wrong”, a zatim i na oduševljenje mnogih u publici “Stripped”, prije nego je isti okončan dvostrukim udarcem, nabrijanom “John the Revelator” i nezaobilaznim megahitom “Enjoy the Silence” koji je publika očekivano uglas otpjevala s bendom.
Bis od četiri pjesme došao je kao kruna koncerta koji je toliko blizu savršenstvu da ga se jednostavno niste mogli zasititi, pa se tako “Just Can’t Get Enough” pokazala kao logičan izbor odmah nakon ogoljene “Condemnation” s kojom su se momci vratili na pozornicu nakon predaha. “Never Let Me Down Again” popraćena je mahanjem ruku cijele prepune Arene što se pokazalo izrazito upečatljivim efektom, a za sam kraj izvedena je “Personal Jesus” s kojom Gore dokazuje status jednako vrsnog riff-makera koliko i instrumentalista, a publika pada u završni trans ponavljajući mantru “reach out and touch faith” gotovo do iznemoglosti.
Spektakl koji je Depeche Mode sinoć priredio jedan je od koncerata koji vas prvo nabije euforičnom energijom, a zatim iza sebe ostavi prazninu jer ste svjesni da se takve stvari događaju izrazito rijetko. Možda vas natjeraju da se neko vrijeme povučete u sebe i uživate u tišini. Možda vas i dan kasnije naježe kad se prisjetite pojedinih trenutaka zanosa koje ste doživjeli. Ako mu išta možemo prigovoriti, to je činjenica da nam Dave nije dao da probamo Martinovu tortu kako je obećao. Po svemu ostalome, koncert godine.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
