‘Dijete 44’ – zanimljiva priča pokopana groznom izvedbom

Sve je teže i teže pronaći zanimljivu, svježu i originalnu priču koja se može ekranizirati u kvalitetan film, a kada se to napokon i dogodi pravi je grijeh dati ju u ruke nekome tko ju ne zna ili ne može iskoristiti.

  • 1
    Share
'Dijete 44'
‘Dijete 44’

Malo je reći kako se nakon izvrsne kriminalističke drame „Snabba cash“ od mladog švedskog redatelja Daniela Espinose očekivalo mnogo, ali opći je konsenzus kako se dečko jednostavno nije snašao među velikim igračima. Njegov je prvi hollywoodski film „Safe House“ bio jedva primjetna točkica na radaru, a niti drugi pokušaj nije ispunio očekivanja. Štoviše, „Dijete 44“ je doživio totalni fijasko, kako financijski tako i umjetnički, a nakon što je na uloženih 50 milijuna dolara vratio svega 2-3 milijuna, teško je očekivati kako će Espinosa u skorije vrijeme dobiti neke ozbiljnije pare. Možda je tako i bolje, jer izgleda kako se radi o jednom od onih redatelja koji teško podnose pritisak jače američke produkcije i najbolje plivaju u indie i polu-indie vodama europske kinematografije.

Priča je temeljena na romanu Toma Roba Smitha, koji je svojevrsna kompilacija stvarnih događaja i fikcije sagrađene oko mita serijskog ubojice Andreia Chikatila, a vrti se oko mladog pripadnika sovjetske vojne policije Lea Demidova (Tom Hardy) koji u post-ratnoj staljinističkoj Moskvi istražuje neobjašnjivi niz ubojstava maloljetnih dječaka. Kako su u to vrijeme sovjetske vlasti negirale postojanje ikakavog kriminala ili mogućnosti ubojstava, Demidov nailazi na niz prepreka, a najozbiljnijom se pokazuje njegov beskrupulozni kolega Vasili (Joel Kinnaman) i supruga Raisa (Noomi Rapace), koja i sama skriva groznu tajnu.

Prava je šteta što ovako zanimljiva priča nije iskorištena na bolji način jer se s njom moglo napraviti uistinu mnogo, ali Espinosa i njegov scenarist Richard Price su ispustili sve konce iz svojih ruku i na kraju proizveli teško gledljivo i pomalo uvredljivo (ne)djelo koje bi vrlo lako moglo upasti u kategoriju najgorih filmova godine. Prva je velika greška što je „Dijete 44“ zapravo nekoliko filmova u jednom, a kako to obično biva, svaki od njih se obrađuje eventualno neprihvatljivo nonšalantnim grebanjem po površini. Politička situacija u sovjetskom savezu 50-ih godina prošlog stoljeća je tako svedena na osnovnoškolsku propagandu, elementima trilera kronično nedostaje ikakve napetosti, a detektivske misterije ima više u lošijoj epizodi nekog od CSI derivata. Kada se u sve to ubace špijuni i socijalna drama, uz potezanje tema kao što su progon homoseksualaca, Gulag ili vrlo ozbiljan Gladomor (genocid umjetno stvorenom glađu) koji su najčešće prikazani tek jednom ili dvije brzinske scene, nemoguće je stvoriti povezanost s ičime što se događa na platnu, a pogotovo ne s likovima i njihovom pričom.

To je još teže zbog nedokučivo besmislene odluke Espinose da sav dijalog bude na engleskom jeziku s teškim ruskim naglaskom, što zvuči i izgleda kriminalno loše. Takav odabir možda ne bi bio problem da se u ovom filmu, osim već spomenutih glavnih glumaca, nekim čudom nisu našli i „teškaši“ poput Jasona Clarkea, Vincenta Cassela i Garya Oldmana, a koji svaki na svoj način i uz velike poteškoće pokušavaju dati svoje najbolje od sakaćenja ruskog jezika. Mnogima od njih to predstavlja veliki problem (pogotovo očajnoj Noomi Rapace) jer se vidi kako im gluma pati dok pokušavaju na silu i kroz zube protisnuti karikirani naglasak. Tom Hardy, koliko god bio fantastičan glumac, u nekim trenucima izgleda kao da igra u parodiji u kojoj se očekuje stereotipno glupiranje na račun tvrdog ruskog i njihovih nativnih govornika. A da ne pričam o tome kako se taj naglasak gubi ili dobiva na jačini po potrebi ili trenutnom raspoloženju glumca… dovoljno je načuliti uši kada Gary Oldman priča i sve će biti jasno: čovjek od književnog engleskog lagano prelazi na američki pa završava s pijanim blebetanjima crnomorskog mornara i sve to u jednoj rečenici!

Kao rijetku svjetlu točku valja istaknuti vrlo dobar vizual i veliki trud uložen u scenografiju, kostimografiju i šminku. Ako išta u ovom filmu izgleda autentično i kvalitetno odrađeno, onda je to svijet u kojem se nebulozama i rupama ispunjena radnja odvija. Gotovo pa se može opipati depresivna hladnoća i strah koji je vladao među sovjetskim stanovništvom onoga doba, pogotovo u drugom dijelu filma kada se radnja iz Moskve seli u industrijski grad Volsk. Na žalost, dobar vizual ne prati i jednako kvalitetan audio, čija dosadna i bezlična klavirska melodija više iritira nego što pojačava dojam. Eh, kud’ sreće da je samo glazba problem! „Dijete 44“ jednostavno ne funkcionira, a uz sve svoje mane zaslužuje još jednu ocjenu niže jer je upropašten toliko zanimljiv i potencijalno atraktivan književni predložak s glumačkom postavom koja bi pod redateljskom palicom pravog znalca poput Davida Finchera bez problema zaradila nekoliko nominacija za nagradu Oscar.

Ocjena: 3/10

(Summint Entertainment, Worldview Entertainment, Scott Free Productions; 2015)

  • 1
    Share

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X