Ranije reizdan ove godine, debitantski uradak Dina Dvornika je kao i svako hit reizdanje sjelo na nekoliko tjedana na vrh liste prodaje albuma u Hrvatskoj. No napisati nešto o njemu možda ima svrhe baš sada u tjednu u kojem su se mnogi sjetili kako Dino nije među nama već punih 15 godina.
Reći ću odmah na početku da je ovo najbolji album Dina Dvornika. Do kraja teksta bih to trebao i konkretno obrazložiti da ne ispadne da je ovo neki bezumni panegirik uvjetovan nostalgičnim tripom. Upravo je „Dino Dvornik“ školski primjer onog što Amerikanci nazivaju „groundbreaking debut“, jer mi se čini da naš jezik nema tako efektnu i kratku opisnu kovanicu koja s takvom lakoćom objašnjava tektonske promjene i ulazak novog igrača na tadašnju scenu.
Možda netko misli da je sinu poznatog glumca Borisa Dvornika bilo lako, no upravo suprotno, a tome u prilog ide i to da je on statistički gledano jedino dijete poznatog roditelja na sceni tadašnje Jugoslavije koje je postiglo status karizmatika. Boris Dvornik pripadao je prvom ešalonu najpopularnijih i najtalentiranijih glumaca tog vremena. Njegova karizma, tj. pojavnost bila je ogromna i općenito ju je teško usporediti s popularnošću današnjih glumaca gdje god se oni nalazili na ovim prostorima. Ne može se čak ni usporediti s nečim što se danas zove „popularnost političara“ iz razloga što niti jedan poznati i priznati glumac ili glumica tog vremena nisu s neke druge strane izazivali toliko gnušanja. Ovo je čisto za ilustraciju onim mlađima, jer stariji se toga sjećaju i ne treba im previše objašnjenja. Biti dijete takvog roditelja, zasigurno ima svoje dobre strane, ali nema usranije situacije ako se u mladosti to isto dijete odluči iskoračiti na scenu, jer karizma se zarađuje osobno, ona nije prenosiva darovnim ugovorom.
Kad se sve zbroji Dino Dvornik nije imao nekoliko šansi, već jednu jedinu. Ovaj ploča bila je ta šansa. Možda je puno toga na njoj instinktivno posloženo, no puno toga je i znalački urađeno, odlično prezentirano i još bolje upakirano kroz niz kontrasta koji pričaju jednu osebujnu priču o liku, djelu i karakteru.
Karakter je tu možda posebno zanimljiv, tj. njegovo isticanje. Već sam veličina fonta na naslovnici albuma ukazuje na odvažnost. Iz imena i prezimena jasno je i sa 50 metara udaljenosti od izloga dućana o kome se radi, ili što bi ljudi iz ruralnijih sredina pitali: „Čiji je taj mali?“. I jasno se odašilje poruka da „taj mali“ nema afiniteta da glumi nekog drugog k’o njegov ćaća, već da on može biti samo on. Pola lica je u sjeni i iako se ne vidi jedno oko, osjećate da i ono probojno zuri u objektiv i kroz njega pravo u onoga čiji je pogled skrenuo na sebe.
Da nije u pitanju neki popistički umiveni petparački pokušaj privlačenja pažnje ne govori u prilog naušnica, već flaster na čelu koji kao da je odrezan na brzinu tupim škarama. Taj flaster odbacuje svaku pomisao na lažnu umivenost i pokušaj koketiranja, već odaje buntovni karakter koji se ne libi ići „glavom kroz zid“. Što god je „filmski“ trebao učiniti, Dino Dvornik je učinio s tim flasterom na čelu i tim crno-bijelim portretom koji „uspostavlja magistralu“ prema buntovnim filmskim karakterima i zgodnim, ali prilično nezgodnim likovima kao što su Marlon Brando ili James Dean. Ta fotografija je danas možda i potresnija i dojmljivija jer na neki način otkriva osobu koja je jurišala prema svom usudu. Obzirom da malo koja naslovnica albuma s portretnom fotografijom odašilje i njenu pozadinu, bolje naslovnica debitantskog albuma od „Dino Dvornik“ nema iz vremena ex-Yu. Malo tko se tako pronicljivo namjestio da istovremeno bude zgodan i nezgodan. Groundbreaking i u vizualnom smislu? Itekako.
Nepobitno je da se u Jugi dotad svirao funk, ali Dino Dvornik ga je uveo na velika vrata. Tolikom silinom da ga i danas svi komotno zovu hrvatskim kraljem funka. On ga je nosio cijelim svojim bićem. U moru rokera i pop pjevačica i pjevača on je bio funk guy. On je donio taj stav – tvrdoću i neumoljivost glazbe imao je i u tekstovima. Nisu to bili samo „tamo neki aranžmani“, već je to mogao biti jedino funk i ništa drugo.
Funk jeste uglađen, ali je u srži opak, a takav je bio i Dino. Lik s flasterom na čelu s naslovnice nije se dao zajebavati ni kad je zvuk u pitanju. „Zašto praviš slona od mene“ naslovom nosi poetsku dimenziju senzibiliteta ulaska slona u staklarsku radionu, dakle u pitanju je namjerni antisenzibilitet, jer nikad u slengu nitko nije govorio da se od nekog radi slon, kad postoji jednostavniji i uvrježeniji izraz „raditi budalu“. Budalu se može i od gline raditi, a za slona treba previše gline. Pomalo naporno i za shvatiti.
No taj Dinov „slon“, taj prvi singl je tako jasno, zarazno i virtuozno razbijao „stakliće“ oko sebe da ga se više nije moglo izbaciti iz glave. Uz to, potpuno je bio prekrižio i svaku pomisao na rock, kao što je odbacio i sve dotad u Jugi priznate pop gabarite. „Afriku“ je napravio puno kasnije, ali na debiju je bio čista „Amerika“.
Od osam ponuđenih pjesama, čak četiri su evergrini koji po svoj prilici nikad neće izaći iz radijske rotacije (Pored „Zašto praviš slona od mene“ to su još „Ti si mi u mislima“, „Lady“ i „Ljubav se zove imenom tvojim“), a opet jedino ovaj njegov album odaje dojam da je slagan po „best of“ ključu, jer slabe karike nije smjelo biti. I danas se doima da nema fillera.
Obzirom da smo i dalje kod karaktera, album „Dino Dvornik“ pršti od njega. To je album bezuvjetne ljubavi. Nema boje, nema nijansi, već je sve ili crno ili bijelo i sve je pogonjeno motivom ljubavi. Nitko dotad na sceni nije furao taj stav lika koji bezuvjetno daje, ali i bezuvjetno traži stopostotne emocije natrag. Čak ni preljub njemu nije bitan (što je glavna tema „Zašto praviš slona pod mene“), ako je minorna epizoda, ali je glavni narativ sumnja da možda i nije. Dino se nije bavio time je li on dobar ili loš, već je u prvi plan gurao svoju impulzivnost. U narativu tadašnjih standarda i morala, on je žestoko „gurao tamo gdje ne smije“ i da to nije napravio onako kako nitko drugi na sceni to tada nije mogao, bio bi zgažen ili s jedne, ili s druge strane.
Genijalne stvari u glazbi nekad se čine jednostavne i prirodne pa je teško zamijetiti njihovu genijalnost, a Dinova je upravo ta što je napravio transmisiju tog svog narativa bezuvjetne ljubavi i na publiku koja je prihvatila i njegov novi zvuk koji je donio, njegovu oštru liriku, time i njega samog na prvom i u karijeri najvažnijem koraku na koji se odvažio.
Također je donio veliki kontrast i kao pjevač; na početku albuma je ljut i rabijatan, no album završava pjevanjem u falsetu balade „Ljubav se zove imenom tvojim“, po uzoru na sve velike funk face, jer se funk face ne boje falseta. Iz funk odijela je izašao samo na pretposljednjoj „Ja nisam tvoj“ koja odiše Stax i Motown potpisom, kao da je decentno dao poruku od kuda se ustvari otisnuo na svoje glazbeno putovanje.
I za kraj jedna nimalo nebitna stvar… Naime, ovaj album objavljen je na vinilu u jeku diskografske groznice reizdanja novovalnih prvaka i bio je jedino reizdanje koje se zadržalo četiri tjedna na prvom mjestu, poput novovalnih albuma. To je zanimljivo iz razloga jer se novovalni zvuk bio utkao u pop osamdesetih u Jugoslaviji, kao što su i njegovi glavni nositelji po tiražama predstavljali mainstream. Taj zvuk dakle nije bio iščezao preko noći tamo negdje 1984., već je obilježio cijelu dekadu. No kad sa pojavio album „Dino Dvornik“ 1989. godine bilo je to kao udarac o gong koji je najavio dolazak jedne drukčije glazbe u prvi plan, time i promjenu pop obrazaca. Njegova bezuvjetna ljubav zrači i dan danas kao i tada kad je to bilo jedino oruđe da se „mali“ Dvornik ponovno rodi i postane onaj kojeg ćemo svi kasnije znati i zvati samo po imenu. I danas, 15 godina nakon što nas je napustio kad kažete „Dino“, zna se na koga mislite.
(Jugoton / Croatia Records, 1989. / 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
