Dino Šaran: Nažalost su ljudi generalno preumorni da bi se prizvali nekoj svijesti

Osam godina je prošlo od albuma ‘Brojevi računa’ sarajevske grupe Letu Štuke, a diskografski hiatus je prekinuo upravo objavljeni album ‘Topla voda’ kojeg su do sada najavila tri uspješna singla. Da se Štuke vraćaju u fokus u velikom stilu govori i to što će uskoro nastupiti u zagrebačkoj Tvornici kulture. Dakle, puno razloga da se upustimo u otkrivanje ‘tople vode’ s glavnim i odgovornim – s Dinom Šaranom.

  • 121
    Shares
Letu štuke (Foto: Tarik Zahirović)

Novi album se zove „Topla voda“. Zašto?

Dino Šaran: Živimo u vrijeme tople vode. Vrijeme nekakvih generala poslije bitke, nekakvih mudraca. Mudraca na društvenim mrežama. Mreže su danas kao oglasne ploče i svačije mišljenje je na njima.

Singl s kojim ste najavili album prošle godine bio je „Bože zdravlja“, može se reći, pjesma koja je u tom trenutku prilično odudarala od svega što su Štuke do tad snimile, iako ste poznati po stilskoj šarolikosti.

Dino Šaran: Mislim da nikad nismo imali problem sa stilovima. Mislim da je muzika jedan jako širok pojam, tako da nikad nisam imao želju da se tu ograničavam. A ovo vrijeme je pak neko vrijeme ‘foldera’. Stalno traži ‘foldere’ i klađenje na ‘konja koji dobiva’, a ja kao autor nemam osjećaj za to. Ja sam tu nekako stara škola. Mislim da je muzika kao i život. Šarolika. Tako da je važno možda to što je ovaj album šarolikiji od svih prethodnih, iako su i svi prethodni šaroliki. Tako da je i u tom kontekstu gledano, odluka da se u „Bože zdravlja“ ubaci elektronika jest nešto što je za tu pjesmu odgovaralo. A uostalom ovo i jest vrijeme elektronike.

Uvijek kad neki žanr postane pretenciozan i sam sebe preozbiljno shvati, smijeni ga drugi žanr.

A nekako su i stilovi kao stilovi izgubili na nekadašnjoj važnosti. Prije su se oblikovale supkulture kroz njih. Sada nekako svi konzumiraju sve.

Dino Šaran: Tehnologija je doprinijela tome. Postoji YouTube na kojem možeš kliknuti na što god želiš. U jednoj sekundi na Ramstein, a u drugoj na Mileta Kitića. Tako da i klinci u mobitelima imaju po prilici takve sadržaje. Ali to mi je okej. To je nekako kao normalna borba na tržištu. Upravo to, da u vremenu ‘tople vode’ svako ima pravo da izbaci svoje mišljenje, svoj zvuk i to ponudi na tržištu. Pa ako se primi, primi. To mi je jedna od dobrih strana ovog vremena.

Zanimljiva mi je pjesma „Bočice“, koja nudi angažirani lyrics video već po tome što se dotiče tri vjere, a glazba je na tragu Led Zeppelina i Beatlesa iz indijske faze.

Dino Šaran: Ma mene privlači to indijsko, valjda zbog mojih indijskih korijena. Vjerojatno to ima veze s genetikom. „Bočice“ je zapravo jedan politički pamflet, ali u biti emotivna pjesma. Emotivne pjesme se mogu ticati majke, žene, domovine. Ovdje je riječ o pjesmi domovini, domovini takvoj kakva jest.

Meni osobno zvuči kao pjesma koja priziva na toleranciju i svijest o tome.

Dino Šaran: Priziva na svijest. Na zajednički život. Ne na koegzistenciju. Zato jer je Bosna i Hercegovina jedna specifična država u odnosu na ono što Evropa danas želi i što Evropa danas predstavlja. A predstavlja nacionalno homogene zajednice, bez obzira na ovaj sadašnji val migranata. Ali Evropa se zatvara po tom pitanju, tako da, čini mi se, Bosna ostaje sama na ledini kao multikulturni prostor. Lako je u Hrvatskoj i Srbiji gdje su te stvari poredane, ali Bosna je jedna kompleksna zemlja za koju se stalno čini da je na rubu raspada, ali mislim da se taj raspad neće dogoditi. To je pjesma o anomalijama u mojoj zemlji i bez da se miješam u susjedsko-komšijske odnose, zapravo se odnosi na cijeli region. Mirna Bosna nije samo floskula.

Za razliku od mnogih angažiranih pjesnika i tekstopisaca, za tebe je karakteristično da si uvijek u rakursu malog čovjeka, koliko je čovjek kao čovjek zadovoljan, koliko ima pravde, koliko je slobodan…

Dino Šaran: Naravno, to je filozofija koja se oslanja na pojedinca. A sloboda… Zapravo cijela ploča „Topla voda“ govori o jednoj fiktivnoj slobodi. Ima stih koji to objašnjava: „A šta je sloboda, o reci mi to? Šuplja priča liberala, svijet bez srca i morala. Sloboda je topla voda, svađalice moja mala.“ Sloboda i sreća nisu permanentna stanja. Ona su fragmentirana. Ne može čovjek biti u kontinuitetu sretan. Ako jest, onda nije normalan. Sa slobodom je isto tako. Može biti samo fiktivne slobode. Cijela ploča navlači na to. To je „Topla voda“. Problem je što cijelo vrijeme kao društvo u cjelini radimo kult od gluposti, od nečeg što je fiktivno i od nečeg što nam nije ničim zagarantirano. Osim konvencijom o ljudskim pravima, što opet ne znači ništa dokle god bombe padaju. U raznim dijelovima svijeta ubijaju civile radi raznih prirodnih resursa. Stvari su, zapravo, vrlo jasne, ali nažalost su ljudi generalno preumorni da bi se prizvali nekoj svijesti. A to je neka baza. Možda će se tome vratiti, možda neće nikad. Nisam ja prorok. Ja samo primjećujem i dijagnosticiram stvari. Ja pokušavam provaliti šta se valja iza brda.

Jesu li sloboda i sreća roba?

Dino Šaran: Odavno su sloboda i sreća roba. Sve je roba. Živimo u materijalističkom svijetu i sumnjam da će se to uskoro promijeniti. Međutim, opet, ako vjerujem u neko dizanje kolektivne svijesti, mislim da je izlaz u nekoj prosvijećenoj diktaturi, jer demokracija je tu kao takva pokazala samo želju za vlašću i bogaćenjem.

Jesi li optimist i pesimist?

Dino Šaran: Ja sam optimist, ali i realist.

Što je s ljubavi?

Dino Šaran: Ljubav je postala manipulacija. Ustvari, možda je bolje reći da je ljubav izmanipulirana. Uvjetovana je raznoraznim odnosima. Zato ima puno razorenih porodica i razvoda. Upravo zbog te uvjetovane ljubavi, koja je uglavnom stalno vezana na materijalno. Znaš, kako se kaže u Bosni: „Bijeda na vrata, ljubav kroz prozor. „Mislim da je Goran Bare pjesmom „Ljubav krvari“ to najbolje dočarao. Vrlo plastično. Ljubav koja nema zdravstveno osiguranje. Lucidno. Sjajno.

Štulićev jedini problem je bio što je imao premalo vremena. Kasno je krenuo i već kad se zaletio, nekako je sve zboksao u 3-4 godine jer je bio svjestan da nema dovoljno vremena.

Osjećaš li se možda zarobljenim u krivom vremenu?

Dino Šaran: Ne osjećam. Mislim da je ovo moje vrijeme. Mislim da se svak rodi u vremenu kojem pripada. Čak sam ja kasno i počeo objavljivati albume. Mislim na Letu Štuke. Ali vjerojatno je tada i trebalo. Tada sam sazrio za takve stvari, jer uvijek ima nekoliko nas koji smo na braniku razuma. Mislim da je ono što nedostaje današnjem svijetu zapravo previše racia, a premalo razuma u tome. Znači, racio samo služi za preživljavanje, za neku pragmu, neku površnost. Lako je tako biti razuman. ‘Ajd budi razuman na makro planu, da vidiš dalje, da je ustvari duša osnovna ljudska komponenta. Mala digresija, to sam čitao negdje, o ženi koja je preživjala kliničku smrt pa je nakon toga pričala o tom osjećaju. Rekla je da je osjećala kako je izašla na na gornju tjemenu čakru i osjećala se kao oguljena banana. Kao da je to tijelo spalo s nje i kao da je konačno potpuno slobodna. Mislim da generalno svijetu fali duhovnosti, da je duhovnost zatrpana i da zato pate i ljubav, i međuljudski odnosi, i sve ostalo što zapravo čovjeka čini čovjekom. Nitko od nas neće u svoj grob ponijeti ni svoj BMW, ni svoju kuću trokatnicu. Mislimo i ovo o čemu sad pričam… sve je to u neku ruku ‘topla voda’, sve je to već rečeno. Mi smo kao hrčci u onom svom kolutu kojeg vrte, ali jednostavno negdje se mora istina sačuvati da bi se došlo do svijesti. Pa makar i ta istina zvučala kao topla voda.

Kakva je situacija s gostima na albumu, obično imaš jedno-dvoje koji su ključni?

Dino Šaran: Imamo dosta gostiju i uglavnom su instrumentalisti. Od svuda. Iz Bosne, Makedonije, Amerike… Od vokalnih suradnji tu je Dubioza kolektiv i s njima smo napravili pjesmu „Zemlja gori“. Imao sam potrebu da uradim duet s njima. Kao prvo sugrađani smo, zemljaci, kolege, raja smo i baš smo si dobri. Odlučio sam i napraviti pjesmu koju bi baš Dubioza mogla izvoditi. Kako pišem za druge, tako mislim da mogu odrediti i što je zanimljivo i za nih. Rekao sam Brani Jakuboviću: „Hoću vaš zvuk na ovoj pjesmi. Hoću s njom ‘prepoloviti’ album.“ Tako da je to baš sretno ispalo u tom raznoraznom ozračju. Ta je pjesma baš našla svoje mjesto kao neki ‘centarfor’. Peta je po redu od ukupno devet pjesama. Četri ispred, četiri iza, a ona dođe kao mali presjek.

Kad smo kod gostiju, hio bih samo mali pogled u prošlost, koja je situacija bila sa Štulićem i albumom „Proteini i ugljikohidrati“. Bila je neka pričao o njegovom gostovanju u to vrijeme.

Dino Šaran: Na neki način pjesma „Tesla“ bila je posvećena njemu, a mi smo fakat taj album snimali sasvim slučajno u Nizozemskoj. I onda je Milan, vlasnik studija koji je znao Đonija još iz sedamdesetih, sa Silbe i ne znam više kojih šema… On je predložio da ga nazove i da uradimo duet. Ja sam bio protiv toga, jer je to bila posveta Štuliću. Glupo mi je bilo da pjesmu koju sam pisao o njemu da mi on tu dođe kao gost. A vjerojatno bi i on samo to odbio. Mislim, on je dao sve od sebe. Njegov jedini problem je bio što je imao premalo vremena. Kasno je krenuo i već kad se zaletio, nekako je sve zboksao u 3-4 godine jer je bio svjestan da nema dovoljno vremena. Ali to što je uradio od 79. do 84. to je za vječnost i tu nema dileme. Nema ništa jače, po meni, iz oblasti domaćeg rokenrola.

Spomenuo si tu komponentu vremena, koliko je ona važna, posebno za nekog tko se osjeća rokerom?

Dino Šaran: Nisam ja roker. Nisam ni folker. Nisam ni pop… Ja sam samo čovjek koji ima potrebu da piše pjesme i da to isporučuje ljudima bez neke pretenzije da bude guru ili zvijezda. To je čisto neka unutrašnja potreba. Kako nikad nisam eksplicitno bio roker, tako nešto mi niti ne fali. Došlo je novo vrijeme. Hip-hop je zamijenio rokenrol. To je očigledno, jer se pokazao kao elastičniji i na neki način inteligentniji jer je sve shvatio više kao zajebanciju. Uvijek kad neki žanr postane pretenciozan i sam sebe preozbiljno shvati, smijeni ga drugi žanr. Tako je bilo i u samom rocku. Simfo rock je smijenio punk koji je demokratizirao rokenrol, jer je svako tko je znao tri akorda i uštekati se u pojačalo mogao snimiti album. Novi val je čist primjer toga.

Pa sada je jasno da je rock izgubio primat jer se odrekao groovea, kad je riječ o ritmu, ali i bunta kad je riječ o kontekstu.

Dino Šaran: Dobio je neku čudnu glauzuru, taj zapadni rock, taj indie, dobio je čak neki eurovizijiski prizvuk u nekom trenutku. Više sadašnjosti ima u Kendricku Lamaru. On je prvi glazbenik koji je dobio Pulitzera. Kendrick Lamar je ustvari crni Dylan. Ja ga sad slušam. Kendrick Lamar je ono što me zanima. Meni je ovaj novi album prijelaz u neku novu tehnologiji i vjerojatno ću uskoro i zarepat. To me zanima, a i imali smo takvih izleta. Nije hip-hop nikakvo mudro slovo za starije generacije. Nemaš se tu šta ne snalaziti. Sve je stvar talenta.

Mislim da generalno svijetu fali duhovnosti, da je duhovnost zatrpana i da zato pate i ljubav, i međuljudski odnosi, i sve ostalo što zapravo čovjeka čini čovjekom.

Ipak spadamo u generaciju koja se živo sjeća kad je sve krenulo s Run DMC-om i Beastie Boysima…

Dino Šaran: Kako da ne. Meni je konkretno kralj hrvatskog hip-hopa Saša Antić. On mi je nešto kao rodonačelnik. Nekako je on to najinteligentinije isfurao. Taj TBF je baš nukleus, kad se gleda Hrvatska. A vidimo i sad da opet iz Splita dolaze jaka nova hip-hop imena, iako poštujem i ono što su napravili Tram 11 i Bolesna braća. Ali opet, mislim da je sve to ipak krenulo kako treba od TBF-a. Ali da se vratim, ne zanimaju me stilska ograničenja. Može biti što god. Može i narodnjak. Ja sve provlačim kroz svoje filtere. Zapravo sam vrlo intiman u tome. Ja nisam netko tko se želi negdje svrstati. Radim kako mi dođe. Vrlo instinktivno pišem.

Letu štuke ‘Topla voda’

Primijetio sam kad pišeš i skladaš za druge da imaš to neko mimikrijsko svojstvo kao da uđeš u tuđi karakter i njemu prilagodiš pjesmu. Zanima me koliko ti je važno poznavati nekoga za koga pišeš izvan Štuka? Kako u tvom slučaju ide taj proces?

Dino Šaran: Ne moram ga znati lično. Nekako provalim. Evo recimo, radio sam za Natali Dizdar pet pjesama, od toga su tri bila hitovi, a upoznao sam je nakon četvrte pjesme, u smislu da smo nešto progovorili, razgovarali. I opet iz toga nisam ništa izvukao što već prije toga nisamo osjetio. Ja jednostavno imam neku svoju sliku o izvođaču za kojeg radim, na osnovu onoga što pjeva, kako se ponaša, što govori i što zrači iz njega ili nje. Tako da mi to nije problem. To je opet jedan zanatski dio koji ne zanemarujem, ali i to je dio talenta. To je slično kao kad kuhaš na šparetu; nekad je vatra na trojci, nekad na kecu. Uglavnom smanjujem emotivni naboj, jer većina komercijalnih izvođača neće neki emotivni naboj, već hoće siguran hit, hoće da se to proda. I nekako sve rijeđe pišem za druge upravo zbog toga. Sve je to postala neka standardizacija, kao što postoje formatirane radio stanice. To ne volim. Jednostavno mislim da to ubija umjetnost. A bez umjetnosti nema društva. I šta je ta norma na kraju krajeva? Vozimo se autićem i slušamo lagani pop koji ne smeta ušima?

Prošle godine sam čitao jedan tvoj intervju da si tada imao želju napisati pjesmu za Olivera…

Dino Šaran: Napisao sam tu pjesmu za Olivera, ali je ja pjevam. Na ovom novom albumu je, i mogu reći da je jedna od najboljih koju sam ikad napisao. Izvedena je u pratnji Simfonijskog orkestra iz Skopja. Pjesma se zove „Žad“ i zatvara album. Ja sam je napisao, ali nažalost se pokojni Oliver razbolio i više nisam imao priliku zvati čovjeka. Znali smo se mi lično… Mislim da je nisam ni ja loše otpjevao, ali to se ne može mjeriti s njegovom interpretacijom.

  • 121
    Shares

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X