Sjajne skladbe Bambi Molestersa i Simona & Garfunkela malo kad imamo prilike čuti u zvučno boljem, čišćem i punijem izdanju negoli na savršenom kazališnom razglasu.
Sumnje nevjernog Tome trebale bi biti razbijene već tim uvodnim prizorom, jer je namah uspostavljena prava atmosfera kao i jasan odnos s filmom – autori predstave shvaćaju i uvažavaju vrijednosti i značaj filmskih dometa, no filmska rješenja ne pokušavaju replicirati ili oponašati nego im pronalaze odgovarajući kazališni pandan čime vješto proširuju i obogaćuju doživljaj. Odmah potom moguće se predrasude posve ruše u slavnom prizoru „Gđo Robinson, vi mene pokušavate zavesti!“ u kojem se jasno profiliraju likovi i izvedbe Bena i gđe Robinson, odnosno Ivana Maguda i Sanje Marin. Sanja Marin stanovitom nježnošću pokreta i govora te tugaljivo melankoličnim pogledom donosi gđu Robinson kao osobu s kojom nije teško suosjećati i razumjeti je, osobito kao brižnu majku, za razliku od filmske gđe Robinson koju je Anne Bancroft portretirala kao razmjerno oštru predatoricu.
Neobično prirodan, Magud dječačkim šarmom amaterske neposrednosti učas izlazi iz mogućeg hofmanovskog kalupa, mada, zadržavajući neka obilježja interpretacije dotičnog velikana kao što je primjerice njegov karakterističan štucav hod, vješto i prikladno održava vezu s „izvornikom“. Sličnom dozom nepretenciozne prirodnosti, malne pa „neglumom“, očarat će nešto kasnije i Ana Kraljević u ulozi Elaine čiju ćemo osobitu privlačnost prepoznati upravo u toj opuštenoj, nehinjenoj čednosti dočaranoj nedostatkom svake nametljivosti i izbjegavanjem privlačenja pozornosti „uobičajenim sredstvima“ iskazivanja dražesnosti ili atraktivnosti.
Besprijekorno točne intonacije ulovili su i Davor Svedružić kao g. Robinson te Ivica Zadro i Vanja Ćirić kao tata i mama Braddock. Premda načelno karikirani, što je poduprto i naglašeno karikiranim kostimima, ovi sporedni likovi nisu predstavljeni kao plošni tipovi i funkcije, nego kao zanimljive osobnosti koje prema Benjaminovim hirovima pokazuju puno više iskrenog razumijevanja i tolerancije, negoli on – zapravo prilično egoističan i ne osobito simpatičan mladac za kojeg navijamo ponajprije automatizmom navijanja za glavnog junaka – prema svijetu „odraslih gnjavatora“. Ne treba preskočiti ni odgovarajuć doprinos Dražena Bratulića u više epizoda, kao ni efektan nastup plesačice Morane Paškiević u epizodi striptizete, a bez obzira na njihovu eventualnu zadanost činjenicom licencnog pothvata, valja pohvaliti i kostimografiju Mirjane Zagorec kao i scenografsko-svjetlosna rješenja Ive Knezovića koji cjelinu nenametljivo, ali upečatljivo, obmataju velom estetske ugode i sklada te jasno određuju razdoblje zbivanja, ali ga istovremeno smještaju i u donekle izvanvremenski okvir.
Izveden u primjereno brzom ritmu, prepun dosjetljivih, odlično zapaženih i interpretiranih situacija i replika koje katkad nasmijavaju do suza, „Diplomac“ nipošto nije perolak komad neobvezne razonode, nego se pronicljivo bavi mnogim ozbiljnim temama, a k tome neobično vješto hvata, odnosno oslikava mjesto i vrijeme u kojem je nastao, tj. način života i svjetonazor dobrostojećih obitelji uspješnih poslovnjaka u SAD-u na prijelazu iz 1950-ih u 1960-e. Iako se provlači između redaka, središnja je tema ono univerzalno i uvijek aktualno zapažanje o prolaznosti, mijenama i smjenama koji su, pak, uvijek u sprezi s nepromjenjivim, stereotipima i klišejima što se ponavljaju iz generacije u generaciju. Mladi buntovnici i nezadovoljnici puni energije i elana kojima kane „promijeniti svijet“, na koncu uglavnom postaju manje-više isti poput svojih roditelja, poput onih koje su držali prvim i najočitijim otjeloviteljima onoga što nikad ne žele biti.
Svoj zabavnosti unatoč, svršetak „Diplomca“ pomalo je trpkoga okusa jer, ne slučajno, slutimo da je Benova i Elaineina bitka za individualnost i istjerivanje vlastitih želja okončana upravo početkom njihova zajedničkoga života, baš kao što je to vjerojatno bilo i s roditeljima Braddock i Robinson. Kako reče Horacije, „teško je biti specifičan kad se bavimo univerzalnim“, no „Diplomac“ je u tome uvelike uspio, baš kao što je prvorazredno ostvario i drugu misao istoga poete, da umjetnost treba podučiti i biti zabavna.
(ZGK Komedija, Zagreb, 14. veljače 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
