Prvi posthumni album ‘Exodus’ utjelovljuje ostavštinu DMX-a bez imalo eksploatacijskih naginjanja. Ali, istini na pladanj egzila, ovo nije ploča koja će se dugo slaviti, ako uopće.

Niti dva mjeseca nakon iznenadne smrti Earla Simmonsa, širom slušateljstvu poznatiji kao DMX, njegovi suputnici i kolege okupili su se i neke od „ostataka“ složili u kakvu-takvu smislenu cjelinu i odlučili ju plasirati kao posthumni album.
Ukratko, „Exodus“ ima dvije dominantne mane, i obje su prisutne očito iz istog razloga: prva – album pati od manjka slijeda, druga – jednako se muči i s prenatrpanim gostovanjima. U datom kontekstu jasno je da je to tako „trebalo biti“, ipak se radilo samo sa skicama, komadićima verseova glavnog maga bez kojeg ništa nema smisla; i ako će već featureinzi popunjavati nastale rupe, onda bi oni po svoj prilici trebali moći biti u barem dosljednoj svezi talenta i „isporuke“ sa čovjekom čiji su upravo talent, delivery i svekoliki fokus fokalna točka cijelog projekta.
Usprkos sentimentalnoj vrijednosti koju „Exodus“ itekako posjeduje, ako se na album gleda kao na zasebnu, kompletnu varijablu – ne bih ga svrstao pred vrh DMX-ove diskografije. Komično je, da ne kažem žalosno, da najprosječniji club banger ikad, poput „Dogs Out“ sa Lil Wayneom i podebljanjem konaca iza kojeg stoji Swizz Beats može rangirati na samom vrhu. „Hold Me Down“ – potpisnik groznog harmoniziranja Alicia Keys – zvuči kao jako nespretno odrađen mashup, i ravno ide rame uz rame sa najgorim rezom na albumu, „Skyscrapers“, čiji hook odrađuje Bono Vox. Samo taj mali dio, kad se ploča ipak stavi nasuprot pjesama na njoj i ogoli se feeling na koji cijeli album dosta nespretno gađa, čini album jedva podnošljivim.
Posthumni albumi često štete ostavštini preminulih umjetnika. I to je jedina njihova mrtva točka; jednostavno je puno više toga na kocki i jedan manji spust može cijeli album obojati u negativnom svjetlu – „Circles“ Maca Millera najbolji je primjer dobro načete ploče koja je jako brzo propala.
Da se iz vida ne izgubi poanta: ideja o albumu koji sakuplja ostatke uz prisustvovanje ljudi koji su vjerovali i još uvijek vjeruju u potencijal DMX-a iznimno je humana i u ovom kontekstu čak i potrebna.
Ponavljam, bez obzira na izrazito ljudsku notu, ovaj album će, vjerojatno, u duhu samog naslova, jako brzo biti zaboravljen. Činjenica koja je u suštini tužna, kad se sagleda ogromna važnost DMX-a kako u hip-hop kulturi, tako u svim srodnim kulturno-umjetničkim orbitama.
„Exodus“ je uglavnom fini, ali lako zaboravljivi konačan pozdrav.
Ocjena: 5/10
(Def Jam, 2021.)