I Novi Ganz novi festival je iza nas. Zagrebački festival razvojnog teatra možda je kap vode u moru razvoja naše kulture, ali je sigurno nužno potrebna infuzija za one kojima društvo sa skljaštrenom kulturom i nije društvo. A što je na ovogodišnjem repertoaru nudilo neke nove horizonte i neke ‘nove infuzije’ jest nešto što djelomično donosi i ova reportaža.
“Titraji” – Zrinka Šimić Mihanović
“Kako se percipira ples?” pitanje sebi postavlja autorica performansa “Titraji”. Dobro pitanje, čiji se odgovor razlikuje u odnosu na ulogu promatranog i promatrača.
Autorica polazi od razumijevanja plesa kao najdirektnijeg oblika komunikacije razlažući tvrdnju do razine da nema emocije koja ne uključuje pokret pa tako i njegovo razumijevanje gradi međuljudske odnose. Suvremeni ples puno teže ilustrira tu tvrdnju od šarenog svijeta folklora čiji simboli se tumače s instant lakoćom. Kao rezultatu dugogodišnjeg rada i proučavanja suvremeni ples često ostaje nedokučiv publici. Kako bi progovorila o tom paradoksu autorica je posegnula u novija otkrića neuroznanosti, za zrcalnim neuronima (svojstveni samo čovjeku i čovjekolikim majmunima – za sada). Otkriće ovog mikrosvijeta u nama znanstveni je odgovor na sposobnost imitacije, razumijevanja namjere, učenja, empatije i na posljetku socijalnije interakcije.
Fokusirajući se upravo na empatiju u odnosu gledatelja i izvođača plesa autorica se pita može li se empatija lakše ostvariti kada se percipira kretnja koja je svakodnevna i koju je za razliku od uigranog plesnog pokreta i publika sama u stanju napraviti. Stavljajući na kušnju presudnost iskustva gledatelja kao poklonika plesne umjetnosti autorica silazi korak dublje u tom traganju oduzimajući publici vid kao posrednika percepcije u procesu empatije.
Potpuni mrak označio je početak “Titraja”. Vrijeme koje se vjerojatno svodilo na nekoliko minuta potpunog gustog mraka remetila je vidljivost zuhera kamere publici iza leđa. Izložena iskustvu odsustva svjetlosti publika je pomalo razočaravajuće bila mirna: mrak nikoga nije pomaknuo, a svjetlo uhvatilo – u pokretu. Inovativan prikaz pokreta uslijedio je kada su se poput krijesnica pojavile led lampice ostavljajući prostor za zamišljanje figure koja ih je u pokretu nosila na tijelu. U trenutku paljenja svjetla očekivano i predvidivo iz mraka su izašle tri plesačice.
Intervencijama u kostimografiji, crne hlače i košulje i zvuku koji se kretao od tišine, preko izlijevanja vode iz neke kante, do šlagera njemačke produkcije iz prve polovice XX stoljeća autorica je propitivanje empatije stavila na nivo izazova. Koreografija, iako studiozna nije posezala za mamljenjem osjećaja divljenja virtuoznošću izvedbe. Autorica je ograničivši izvedbu na 20 minuta postavila dobru mjeru tolerancije koju je zahtijevala od publike “Titraja”.
Tradicionalno slijeganje dojmova odvija se po izlasku s predstave, što u “Titrajima” nije slučaj. Publici je na sjedalima bio ostavljen komad papira, olovke i bojice kako bi upravo prve dojmove po izvedbi ostavili unutar projekta u obliku misli, poruke ili crteža. “Titraji” su zanimljivi kao umjetničko istraživanje koje se nastavlja na znanstvene spoznaje. Teško je objasniti zašto me ovaj umjetnički eksperiment ostavio u granicama ravnodušnosti, pretpostavljam da je racionalistički okvir u koji su smješteni “Titraji” glavni razlog zbog kojeg je bilo preteško izaći u oslobođenost i maštovitost.
“Versuchsperson / Experimental Subject Silke Grabinger 1.2”
Silke Grabinger danas ima oko 30 godina, samozatajno se nakon svoje izvedbe iskrala iz kruga teatra pa nije bilo prilike postaviti joj to neugodno pitanje njenog godišta. Nes(p)retno rečeno, ljudima kojima je tijelo važan dio posla to pitanje o godinama predstavlja više od pukog smještanja u generacijski okvir. Plesačima, modelima pa i glumicama u tom je smislu najteže, jer godine koje su više od broja 24 pretpostavljaju da osoba iza sebe već ima odrađeno pola karijere. Teror mladosti, koliko god mu se prividno suprotstavlja i sama modna industrija nikada neće prestati. On se osjeća i u “Versuchsperson / Experimental Subject Silke Grabinger 1.2” plesnom performansu koji se temeljio na suradnji plesačice s pet različith autora.
Na temelju priče koju je Silke ispričala u deset minutnoj sekvenci “Let’s talk about Vegas” doznajemo sljedeće…
Silke Grabinger iz Linza 2006. godinu dočekala je vrlo burno. Nakon što joj je oko Božića zbog nepažnje nećakinja dojenačke dobi pala na pod i time izazvala veliku svađu između Silke i njenog brata, na samoj proslavi, te Nove 2006., otkrila je da svom dragome nije bila stalna, već zamjenska djevojka. Pritisnuta potrganom ljubavnom i obiteljskom situacijom posao je krenuo: oduševila je na audiciji za Cirque du Soleil koja se održala u Montereyu (Švicarska) i za svega dva tjedna našla se u Las Vegasu kako radi na projektu najveće svjetske mega produkcije spektakla. Bilo je aktualno stvaranje priče “Love” posvećene Beatlesima. Nabrijana, u punoj fizičkoj i kreativnoj snazi Silke je dobila solo točku uz pjesmu “While my Guitar Gently Weeps”. Kako nema biznisa do showbiznisa Silke je u Vegasu vrijeme između proba provodila spoznavajući Ameriku kakva zaista jest, nasuprot onome kakvom ju je zamišljala dok je još kao tinejdžerica ludovala za breakdanceom i nastojala biti što bliže svojim hip-hoperskim i reperskim idolima. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
