Dominantni fokus na žensku sudbinu u razvojnom kazalištu

I Novi Ganz novi festival je iza nas. Zagrebački festival razvojnog teatra možda je kap vode u moru razvoja naše kulture, ali je sigurno nužno potrebna infuzija za one kojima društvo sa skljaštrenom kulturom i nije društvo. A što je na ovogodišnjem repertoaru nudilo neke nove horizonte i neke ‘nove infuzije’ jest nešto što djelomično donosi i ova reportaža.

Novi Ganz novi festival - večernji mingling ispred još uvijek neobnovljenog Francuskog paviljona (Foto: Ganz novi festival 2012)

Novi Ganz novi festival počeo je u utorak, 18. rujna, a završio u nedjelju 23. rujna. Utorak je dan kada obično samo kazališni profesionalci i u rujnu uglavnom bezbrižni studenti izlaze u kazalište. Najposjećenija večer bila je u petak kada su odigrani “Vodoinstalater” dvojca Manojlović/Tudor i Frljićeva pseudoautobiografska “Mrzim Istinu!” te na festivalu nastala koprodukcija između litvanskog lutkarskog “Psilicine Teatra” i domaćih Choco jazz-erica.  Na Ganz novom tražila se već prve večeri, ne samo karta, već i predstava više. Očekivano, za “Mrzim Istinu!” mnogi nisu došli do karte.

Prilika za ganz gratis kulturni izlazak nije zanemariva ponuda kada se uzme u obzir da subvencionirana kazališna karta stoji do 50 kuna dok je puna cijena ulaznica za predstavu nerjetko i preko 150 kuna. Već tko zna više koju godinu za redom Teatar &TD je na građevinarskom poprištu rekonstrukcije Francuskog paviljona što je donekle primoralo publiku da najfiniju obuću ipak više ne odabiru za izlazak u ovu zagrebačku kuću kulture. Značaj Teatara &TD neupitan je u kontekstu povijesti i sadašnjosti umjetnosti ovih prostora pogotovo, a sukladno tome i šire, oduvijek je bila kuća koja propituje granice umjetničkog stvaralaštva, ali i prva stanica za velike glumačke i dramaturške hitmejkere.

Mrzim istinu! 'Oliver Frljić'

Festival koji se fokusira na razvojno kazalište organizacijski je miks radionica, predavanja, predstava i koncerata, nastojeći intrigirati studente i profesionalce koji se bave umjetnošću, a manje privući široku publiku.

Kroz razgovor u otvorenom predavanje ravnateljice umjetničkog programa Studetskog Centra Nataše Rajković zainteresirani budući i mladi kazališni kritičari i oni koji samo žele znati više o razumijevanju kazališta imali su priliku Novi Ganz novi festival konzumirati i kao edukativnu platformu. Govoreći iz svog iskustva koje je najmanje određeno pisanjem kritka  već režiranjem i umjetničkim vodstvom kulturnih projekata, a posebno s fokusom na ocijenjivanje predstava na natjecateljski orijetiranom, kazališnom festivalu BITEF. Nataša Rajković dala je uvid u nekoliko prvih stepenica koje nije uputno preskakati ako se namjerava ozbiljno pristupiti kritičkom pisanju o kazalištu.

Predstave su tu kako bi kod svakog pokrenule proces razmišljanja, a upravo fokus tog razmišljanja treba biti koncetriran na porijeklo misli neke tvrdnje koja se proicira iz predstave. Osnovna pitanja za prepoznavanje tog fokusa su je li tvrdnje dolaze iz onog što gledatelj poznaje, što vidi ili što očekuje. Put mišljenja o predstavi tako se iz kritčkog usmjerava u kontekstualno, stvara se dojam, po mogućnosti odvojen od vlastitig ukusa, ali nikada u potpunosti objektivan. I samo predavanje je ukoliko se ne radi o transkriptu podložno reintepretaciji, vlastitom razumijevanju i mišljenju. Posve jasna i nedvosmislena poruka Nataše Rajković kritičarima je bila poruka prijateljstva: obostrano od strane kritike i od strane kritiziranih.

Kako je kultura stvar odgoja i obrazovanja, redovito je prva bez koje se može kada se u crnoj situaciji crvene brojevi na izvodima računa. Drugim riječima, kazalište i kockarnice luksuzi su na suprotnim polovima potreba društva.

Drugi međunardni festival razvojnog kazališta u organizaciji Kulture promjene Studentskog centra poklopio se s festivalom svjetskog kazališta u organizaciji ZeKaeM-a. Zajednički kreirajući stvarnost bogate ponude u jednom tjednu publika može biti zadovoljna, a i za kritiku izvedbenih umjetnosti je stoga došao ‘trenutak slave’, trenutak kada se ne može sve pogledati i kada je pisani trag o viđenom ili propuštenom interesantan, a pluralizam više mišljenja tražen kako bi stvarao kod čitatelja kritike jasniju vlastitu sliku i sud, najčešće u opreci: “Ne želim, ili hoću to pogledati!”

Jedina predstava koju nisam željela pogledati na ovogodišnjem Ganz-u bila je “Kein applaus fur scheise” koja dubinu odnosa dvoje ljudi prezentira kroz stilski direktno fizičko propititvanje granica teatra i sebe samih. Razlog zašto sam izbjegla izvedbu Florentine Holzinger i Vincenta Riebeeka vrlo je sličan razlogu zbog kojeg nisam otišla na izlet u Dachau jednom davno kada mi je bio predložen. Iako je riječ o potpuno različitim problematikama svjest o vlastitoj preosjetiljivosti i uvjerenost kako mi bliski susret s danim sadržajem neće pomoći, niti u kojem smislu im je zajednička. Šokantne predstave koje uključuju fekalije imaju svoju publiku, dobro je unaprijed se informirati o prisustvu istih u programu – jer publika ima zadnju riječ, kako i aludira naslov predstave. Dalje>>

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh