I Novi Ganz novi festival je iza nas. Zagrebački festival razvojnog teatra možda je kap vode u moru razvoja naše kulture, ali je sigurno nužno potrebna infuzija za one kojima društvo sa skljaštrenom kulturom i nije društvo. A što je na ovogodišnjem repertoaru nudilo neke nove horizonte i neke ‘nove infuzije’ jest nešto što djelomično donosi i ova reportaža.
Upoznajući scenu, otkrila je da nikada neće izgledati dovoljno dobro i po top standardima ako ne sredi grudi, svoju alpsku stražnjicu ne preoblikuje u afričku, ne nabavi si slatki Barbie nosić i time ne postanje stalna mušterija doktorima plastičarima. Bilo je kirurga koji su bili spremni učiniti sve te operacije za nju potpuno besplatno, jer ona je zvijezda u Cirque du Soleil i njihov potpis na njenom tijelu biti će dobro medijski popraćen jer ulaganje u zvijezdu uvijek je opravdan rizik i dobra investicija. Spoznaja da prirodno neće nikada biti dovoljno dobro dala joj je misliti, ali tek u sukobu s umjetničkim direktorom programa je shvatila da američki san nije upisan u njen životni scenarij. Umjetnički je želio i kod kuće realizirati svoje oduševljenje energičnom Silke. Tko je kome dao cipelu u takvim situacijama teško je procijeniti. Silke je iz Vegasa otišla povrijeđena, ali vjerna sebi. Njena priča ne mora biti istinita, činjenica jest da je Silke bila u Vegasu angažirana u Cirque du Soleil dvije godine, a druga činjenica je da je priča za predstavu nastala u suradnji s ruskim koreografom Olegom Soulimenkom.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=5SqFCe1mhBQ[/youtube]
Nasuprot autobiografske sekvence ističe se “China” koju je plesačica realizirala u suradnji s Phillipeom Rierom. U ovoj sekvenci zajednički elaboriraju problem koji je duboko ukorijenjen u rodnim razlikama i čijim se stereotipa i površnosti prema ženama svijet možda nikada neće moći rješiti. Kroz prizor tipičan za reklamne castinge i modna snimanja velike produkcije za publiku slabog estetskog jezika dolazi se do zaključka koji je prije milijun godina postavilo tradicionalno kinesko kazalište: “Ženu u kazalištu može glumiti samo muškarac jer on jedini zna kako se žena treba osjećati i ponašati”. Obrat u ovoj sceni predstavlja jednostavna fizička akcija kojom plesačica želi artikulirati prelazak iz kapitalističkog u socijalističko stanje uma tako što svoje tijelo pojedinca predaje u ruke publike, odnosno kolektiva. Čini to ležerno razodjevena što mladi muški članovi objeručke prihvaćaju. Da pozornica nema kraj, odnosno zid – tko zna do kuda bi ju tako nosili, njih “sedmorica mladih” s djevom zelenih očiju, plave kose i mekane kože na rukama.
Uvodna priča “transformer” nastala u suradnji s Anne Juren proizvela je efekt iznenađenja na samom početku. Nesvjesni da je plesačica već prisutna na sceni svi su kratko obratili pažnju na hrpu dječjih lutaka na sceni i uglavnom nastavili neobavezni razgovor. Kada se hrpa lutaka počela sporo micati publika je umuknula. U tišini, samo uz intervencije izmjena svjetla Silke Grabinger, gotovo svih deset minuta posvećenih ovoj slici, koristila je pokrete buđenja, prikazavši nešto između lijenog valjanja po krevetu i jutarnje yoge. Zadnju minutu ili dvije zaorila se energična pjesma Missy Eliot, a stotinu lutkica i njihovih dijelova počelo se manijakalno tresti jer je Silke napokon zaplesala. Iako je ta nagla promjena mogla malo stresti publiku, trenutak iznenađenja koji je također bio očekivan je da se sve te lutkice razlete po dvorani, a protagonistica ostane u trikou koji je i sam kreiran kao materijal za sugeriranje golotinje platnenih beba. Samo nekoliko dijelova je odletjelo, većina ti plastičnih igračaka ostalo je dobro prišiveno. Zastrašujućoj upotrebi lutaka kumovala je autorica u suradnji s kostimografima kako bi potencirala fizičku mutaciju šizofrenog uma.
Sredina od pet razdvojenih slika performansa pripala je priči “Poppy seed”. Isječak teksta iz knjige “Herrzeit” nastale na temelju dopisivanja dvojice pisaca knjige u Silkeinoj izvedbi bio je promišljan kao unutrašnja refleksija i scensko uprizorenje dopisivanja dvojice ljubavnika. Glazba Andresa Trenemøllera i Arcade Firea ugodno je popunila ovu unutrašnju korespondenciju koja je artikulirana glasom koji je u kanonu čitao isti tekst na njemačkom i na engleskom jeziku. Preklapanje riječi zamračilo je njihovu faktografiju, ali istovremeno otvorilo introspektivne kanale koji su na razabrane čežnje i opise odgovarali vlastitim sjetnim sjećanjima na “Grad svjetla”. Znakovitog naslova ovoj priči, ako je zadatak bio oteti promatrača iz dvorane u mom je slučaju posve uspio u tome, pogotovo što stilove, škole i nazive plesnih tehnika ne poznajem dovoljno da bi o njima uopće razmišljala.
Posljednja i za Silke najnovija suradnja integrirana u performans je suradnja s Irenom Čurik, mladom dramaturginjom sa zagrebačke scene. Jedan EU projekt kulturne suradnje zaslužan je za njihov susret, a desetominutni završni dio eksperimenta produkt je tog susreta. Vodeći se suprematizmom, Irena je kroz ples Silke Grabinger pokušala istražiti problematiku mehanizma izvedbe koji prolazi faze gradnje, postava i samog događaja pred publikom. Momentalni, publici vidljiv identitet plesačice uvjetovan je mehanizmom predstavljanja praznog polja od potencijalnih značenja kako bi gledatelja uživjele u njegova vlastita značenja. Silke je deset minuta uz snažan afro-partijanerski ritam i kontra-ritam, koji joj je podmetnuo skaldatelj Frano Đurović, zapravo izvodila jedno te isti plesni korak krećući se kvadratnom putanji po prostoru. Apsurdnost naslova grafiterski ispisanog na zidu “There was no news anymore” i jednolično mantrično kretanje plesačice, očiju prodorno prikovanih na publici ostali su možda nedogovoreni poziv na isprobavanje tog njenog koraka. Činjenica je da smo svi deset minuta upijali 6 ili 8 koraka u loopu i gotovo se nismo niti pomaknuli. O intencijama je besmisleno lamentirati, jedno je sigurno: ljepota je u oku promatrača. Dalje>>