Prethodne srijede dogodila se kantautorska večer u ljubljanskom klubu Channel Zero, na kojoj su se ukazale kantautorice Dora Tomori i Veronika Nikolovska.
Nakon širokog trip-hopa i nu metala, zapala nas je srijeda. Ni tu, ni tamo: niti je početak, niti je kraj tjedna. Umorni smo, ali ne odustajemo. Atmosfera je, očekivano, dijametralno suprotna prijašnjoj. Energija je i dalje prisutna, iako je uperena u drugi mlin. Prethodne srijede smo, dakle, prisustvovali friškoj etaži songwriting talenta u našoj maloj
“Veniji” – zatvoreni u klaustrofobičnom nultom kanalu dok je vani temperatura igrala oko ugodnih dva stupnja ispod nule. Večer je otvorila Veronika Nikolovska, dvadesetdvogodišnja kantautorica koja i glasom i pojavom na okupu drži veći dio svježine ovdašnjeg mladog autorstva, barem kad je u pitanju labava definicija tog izraza u kolokvijalnom govoru. Gitarist Gašper Lovrec je kao pratnja ponudio tek nešto više od proste zvučne podloge Veronikinu glasu, već je na trenutke (obzirom na činjenicu da je ovo bio Veronikin debitantski nastup uživo) izgledalo kao da se dvojac spontano nadograđuje i vješto igra “praznim prostorom” između sebe.
Usred koncerta mi je iz nekog razloga napamet pao ne tako davno zabilježeni vapaj glazbene kritičarke Jessice Hopper, ovjekovječen u tekstu “Emo – Where the girls aren’t”. Ukratko, svima je jasno da nisam gledao “Strike Anywhere” (ipak planiram očuvati neki osnovni trag općeg integriteta), ali držim kako je zaista katarzično naići na apsolutno otvoren, transparentan prostor unutar kojeg se čuje oštri ženski glas u svom pravom izdanju. Emocije
ne postoje da bi se stigmatizirale i reducirale na kojekakve izmišljene natuknice, već samo i isključivo kako bi se izrazile. Glazbeni pravac i “tip” publike nije nimalo bitan, bitan je jedino trenutak.
Večer je zatvorila koju godinu mlađa Dora Tomori. U njenom se nastupu osjeća određeni konflikt – ponajprije između onoga što je unutra i onog što je izvan razumskog opticaja. Suludo bi bilo očekivati išta drugo od nekoga tko tek izlazi iz svojih tinejdžerskih dana, ta svi smo živjeli i još uvijek živimo unutar međusobno nekompatibilnih ekstrema. Ipak, Dora i njezin bend (Timotej Poznič – gitara, Maks Rozman – bubnjevi) barataju atipičnom kemijom, dok je talent – takav kakav je, zelen i u razvoju – čelne osobe neosporiv.
Bilo kako bilo, novo stanje stvari nas je razbudilo. Klišeje o ljepoti novih imena na sceni čuli ste i pročitali bezbroj puta – što ne znači da niti jedan od njih ne drži. Nekad je uistinu lijepo prisustvovati tom novom. Ne uvijek, naravno… no u srijedu je ipak bilo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
