Drugi dio diptiha ploča koje donose novouglazbljeni materijal iz bilježnica folk ikone Woodyja Guthrieja blago je inferioran u odnosu na prethodno izdanje.
Celtic pankeri Dropkick Murphys lani su otvorili jedno od najzanimljivijih poglavlja svoje karijere posegnuvši, kao već neki prije njih – prvenstveno kantautor Billy Bragg i bend Wilco u zajedničkom pothvatu – za bilježnicama folk legende i velikog antifašista Woodyja Guthrieja, čovjeka koji je na neki način promijenio tijek povijesti glazbe udahnuvši jednu od početnih i temeljnih inspiracija mladom Bobu Dylanu na početku šezdesetih. Teško je zamisliti koliko su te Woodjeve bilježnice sadržavale neuglazbljenog materijala kad su Bragg i Wilco snimili čak tri albuma iz niza “Mermaid Avenue”, a Dropkick Murphys su manje od godinu dana nakon lanjskog “This Machine Still Kills Fascist” evo objavili i njegov nastavak pod nazivom “Okemah Rising”.
U nekom drugom vremenskom razdoblju bio bi to samo jedan album. Ukupno trajenje od 58 minuta bilo bi itekako prihvatljivo za jedno izdanje, ali danas postoji potreba da se takav materijal podijeli u dva polusatna albuma. Je li u pitanju manjak koncentracije kod slušateljstva ili pokušaj da se na kakav-takav način poveća prodaja u fizičkim izdanjima u vremenima kad praktički nitko više glazbu ni ne plaća, ne znamo i nije bitno koliko sama činjenica da je pred nama, eto, još jedan album koji nam zbog zajedničke tematike i činjenice da potječu s istih sessiona, ne ostavlja drugi izbor osim da ga nužno uspoređujemo s prethodnikom. I da odmah stanemo na kraj bilo kakvim dvojbama, “Okemah Rising” je dvije minute kraći i blago inferioran u odnosu na “This Machine Still Kills Fascists”.
Prošli je album je jedno od onih izdanja čiju bih recenziju volio ispraviti kad bih to mogao, i to na način da mu podignem ocjenu za jedan bod (dao sam mu sedmicu). Ta se ploča nekako pokazala jednom od onih kojoj sam se otkako je objavljena vraćao mnogo više puta nego što sam očekivao, a pritom je i moje mišljenje o njoj sa svakim slučajem raslo i danas je smatram nedvojbeno jednim od najboljih albuma Dropkick Murphys. Sada se samo mogu nadati da će se isti scenarij ponoviti i s “Okemah Rising”, ali nekako se čini da je bend ipak svoje najjače adute odigrao na prvoj od dvije ploče.
To, naravno, ne znači da “Okemah” nema svoje odlične trenutke. Otvara je neka vrsta suvremene napitnice zbornog pjevanja “My Eyes Are Gonna Shine”, a zatim odmah slijedi i najsvjetliji trenutak izdanja, singl “Gotta Get To Peekskill” koju su Murphys snimili s legendarnim bendom iz Wisconsina, legendama indie rocka osamdesetih Violent Femmes. Bend Gordona Ganoa trenutno doživljava svojevrsni novi procvat slaveći četrdesetu obljetnicu svog kultnog istoimenog prvijenca i jednog od najomiljenijih albuma tinejdžerskog angsta s kojega se pjesme u posljednje vrijeme uvrštavaju u mnoge filmove, uključujući i neke u kojima ih nikako ne bismo očekivali. Suradnja s pankerima iz Massachusettsa pravovremena je i dobrodošla, a posebno je zgodno da su se bendovi okupili upravo oko glazbe Woodyja Guthrieja koji je očito utjecao na oba sastava.
Nadalje, “Watching the World Go By” po aranžmanu i zvuku izrazito podsjeća na neke od pjesama s onih albuma koje su The Pogues snimili u devedesetima nakon što su istjerali Shanea MacGowana, što i jest i nije pohvala ako uzmemo u obzir da su u pitanju najslabija izdanja iz karijere starijeg benda. “I Know How It Feels” također kombinira Guthriejev američki socio-politički angažman s izraženim irskim folk zvukom, dok se na “Rippin Up The Boundary Line”, pjesmi koja govori o suvišnosti granica, sentimentu kojem su Murphys kao sinovi emigranata svakako skloni, bendu priključuje Jesse Ahern, kantautor iz Bostona koji često nastupa kao njihova predgrupa na koncertima.
“Hear The Curfew Blowin” donosi malo mračniji zvuk među ove uglavnom himnične brojeve i svakako predstavlja jedan od boljih trenutaka na ploči, dok “Bring It Home” donosi još jedno gostovanje, ovaj put country pjevačice Jaime Wyatt koja s frontmenom Kenom Caseyjem pjeva šaljivi duet iz bračnog života koji je potpuno u skladu sa sličnom temetikom koja je itekako prisutna u veselijem spektru irskoga folka koji su najslavnije svijetu predstavljali The Dubliners. “When I Was A Little a Little Boy” neupitno je najlakša pjesma s albuma, a slijedi je nabrijana “Run Hitler Run” iz Guthriejevog izravno antifašističkog opusa u kojemu se kantautor otvoreno ruga svojim povijesnim suvremenicima s pogrešne strane u Drugom svjetskom ratu, iz on iste loze iz koje je izrasla i “Dig a Hole” koja je zatvorila prethodnu ploču.
Nakon te pjesme izvedene u bržem rockabilly stilu, bend album zatvara s jedinom pjesmom kojoj autor nije autor Woody, već je u pitanju akustična prerade njihove vlastite pjesme i vjerojatno najvećeg hita njihove dugačke karijere, pjesme “Shipping Out to Boston” koja je so široke publike doprjela kad ju je Martin Scorsese uvrstio u svoj Oscarom ovjenčani film “The Departed” 2006. godine. Bez bučnog pankerskog instrumentarija, ova pjesma više zvuči kao neki gusarski shanty song iz davnih vremena i na neki način to joj ruho i bolje odgovara, iako energijom i intenzitetom nikako ne može nadmašiti slavniju verziju.
I na kraju ostaje ocjena. Ako smo “This Machine” ocijenili sa sedmicom, “Okemah” bi svakako trebala dobiti ocjenu manje, ali s obzirom na re-evaluaciju koju smo proveli nad prošlim albumom, pri kojoj smo ocijenili da smo u recenziji bili preoštri i dodijelili ocjenu nižu od one koju zaslužuje, zaključujemo da drugi dio “Woodyjevog diptiha” upravo ono što smo dali superiornom prethodniku.
Ocjena: 7/10
(Dummy Luck Music / PIAS, 2023.)
Saznajte više:
Dropkick Murphys ‘This Machine Still Kills Fascists’ – Woodyjevo nasljeđe
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
