Od Nizozemaca, male europske nacije ne baš praktičnog jezika, još krajem 80-ih u Jabuku je znao navraćati blueser Hans Theesink, dok se kroz devedesete na koncertima od KSET-a do Šalate izoštrila i čitava post punkerska linija. Na polju pretenzije povezivanja svjetova improvizirane glazbe i rocka, svoje zasluženo mjesto ima i nizozemski klavirist i orguljaš, te lider malih sastava i ansambala Michiel Braam.
Već osamdesetih nametnuo se kao istančan stilist na bazi osviještenog bebopa – Monka, Nicholsa, te ranog Taylora. Njegov električni trio u kojem svira Wurlitzerove orgulje, s Pieterom Doumom na basu i Dirk-Peterom Kölschom na bubnjevima u ožujku je imao online promociju trećeg albuma koji je istom promijenio ime u eBraam. Drugi njihov disk, „Non-Functionals“, bio je proglašen jednim od najboljih albuma 2009. godine njujorškog All About Jazza. Bend je svoj teren obilježio u jazzu, funku i fusionu kroz natruhe linije koju su uspostavili europski začinjavci – Ten Years After i George Duke.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=UGB7AMYA8Jg[/youtube]
Što se tiče Braamovog skladateljskog profila, prisjetimo se respektabilnog albuma Hybrid 10-teta, „On the Move“ iz ne tako daleke 2011. godine. Osim što u njemu sudjeluju i članovi Wurli Trija, pravo osvježenje za scenu bio je već iz razloga što je Braam strukturirao sve izvedene skladbe na tonskim probama, te ih i snimio na prima vista. Tu je predstavio i rukopis crossover gudačkog kvarteta Matangi, s kojime je Tamara Obrovac navodno razmatrala suradnju za svoj ambiciozni projekt „Madirosa“ iz iste godine.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=WfPYZnzG1BE[/youtube]
Novi album kojim grupa mijenja ime iz Michiel Braam Wuli Trio u eBraam nadahnut je albumom „Third“ grupe Soft Machine, čija je završna pjesma, „A Certain Kind“, obrada Hugha Hoppera, nedavno preminulog basista iste te grupe. Ipak, bilo bi nezgrapno reći da će ljubitelji finesa Mikea Ratledgea ili Alvina Leeja odmah prihvatiti ove kompozicije, jer je Braam gospodin klavirist daleko raskošnijih melodijskih linija. Uvodna „1b44, please“ počiva na 23/8-oj mjeri koju bubnjar reže s dvije četvorke, nečemu što bismo mogli prozvati i mingusovski funk. Eterični uvod „A Pindaric Ode“ s pola minute jedva rasplinute tišine, odmah će nas preusmjeriti u noćnu vožnju u kojoj s puno feedbacka iz tremolo-ručice Medeski Martin & Wood razgaljuju bandu iz Soft Moon. Ovo je možda i najupečatljivija pjesma albuma koji si je dao u zadaću premostiti svjetove rocka i improvizirane glazbe.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=GEtxcYH_MJw[/youtube]
Iako s naslovom „Augmented Seconds“ nije odviše približio karakter skladbe, sa svojim start-stop pulsom i rezanim ritmovima, u ovu će se skladbu ponajviše zaljubiti fanovi Jo Joa Mayera, pogotovo zbog ‘gitarske’ solo-dionice basista Doume koja joj pruža i fizičku širinu. U odnosu na ono što se moglo čuti na ranijim albumima benda i što predstavlja njegov trademark, svakako je „Triple Jump“, ritmički više jazzerska škola nego li Clyde Stubblefield ili Robert Wyatt.
S „3 Sheets to the Wind“ otkriva ionako već najavljenu ljubav benda prema jednostavnim motivima, poput povezanih cijelih nota, time upečatljivijima ako pojedini članovi benda ostvaruju a capella dionice. Ovo je također tipična bendovska skladba koji preuzima fraze iz folklora koji će podsjetiti na grči sirtaki, iako je u pitanu smjerna beboperska sklonost koja ipak ne voli prazan prostor toliko da ga ne bi nakinđurio svime što mu kromatika dopušta. Ovim si je albumom bend svakako otvorio dodatna vrata u koketiranju s klupskom publikom i uistinu je vrijeme da ih otkrije i ona šira.
Ocjena: 8/10
(BBB, 2013.)
Vid Jeraj nedjeljom od 22:00 do 24:00 sati uređuje i vodi emisiju ‘Slušna obmana’ na Radiju 808.