Dubrovačka grupa u kojoj djeluje pjevač i gitarist Žarko Dragojević objavila je nakon šest godina svoj drugi studijski album.

Svoj debitantski album „Surveillance of the Environment“ grupa Embassy 516 objavila je 2012. godine, da bi svega šest mjeseci nakon krenula u objavu DVD-a „Transition Of The Environment“. Po tadašnjim, njihovim riječima, ova dubrovačka shoegaze grupa koji i dan danas predvodi pjevač i gitarist Žarko Dragojević, tada se ukazala u „glazbenom aranžmanu gotovo radikalno drukčijem od onog predstavljenog u svibnju 2012. Embassy 516 remiksirali su sami sebe i iz komornijeg i težeg progresivnog zvuka uskočili u melodičniji i energičniji modus fokusiraniji na elektronički izričaj.“ Dakako ako se fokusiramo na ovo posljednje; „melodičniji i energičniji modus fokusiraniji na elektronički izričaj“ dobili smo formulu novog albuma „Correlation“, također objavljenog za Geenger Records, ovog puta i na vinilnom formatu.
Također, ako je album „Surveillance of the Environment“ nosio u sebi notu promatranja svijeta oko sebe i izvođenje osebujnih osobnih zaključaka, album „Correlation“ je pak album pun tmurnih nagovještaja, a time i album koji tekstualno dublje poseže za onim ljudskim i to pročišćenim na osnovne emocije (jer za krive emocije više nemamo vremena za bacanje).
Nosi to već uvodna „In Medias Res“ u kojoj Embassy 516 to podvlače stihovima: „Pray for what you pray / Loe the one you love.“ Dakle, grupa igra na formulu kontrasta. Ništa novo, no u rukama ovih Dubrovčana, to je dobro iskorišteno. Pojam shoegazea tako rastežu do popičnosti, onkraj sanjive depresivnosti i eha isprepletenosti mnogih gitarskih pedala, gotovo da više koketiraju s proto-industrialom i britanskim dark rock elementima sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, a ni prog im nije srcu stran, što se već može čuti u „Retained Mode“koja dolazi druga po redu. Dobro je to u smislu što Embassy 516 ne pate od eventualnog kopiranja i modificiranja onog što su radili njihovi heroji poput My Bloody Valentine, Slowdive, Ride itd, već rade širu sliku, tako da i potpisnik ovih redaka u jednoj „Ghosts“, recimo prije čuje utjecaje ranih radova Raznorovih Nine Inch Nailsa, nego bilo što drugo iz shoegaze spektra, a opet upravo „Solitude Signal“, koja dolazi nakon „Ghosts“ tu pročišćuje stvar u korist shoegazea, čisto da stvari ne odu predaleko na ‘krivi put’.
„Tajni dubrovački kod“ nosi pjesma „Libertas“ (s daškom zvuka Placeba) koja ujedno zatvara prvu stranu vinila, a „tajni“ iz razloga jer valjda samo Dubrovčani mogu dešifrirati tekst koji govori o Golemovom srcu rastrganom u tisuće komadića i sinovima koji će se opet uzdignuti na najvišoj gradskoj zidini. Zanimljiv pomak u zvuku donosi učešće saksofonista Ivana Bonačića na „Phasmid“ koja otvara drugu stranu, što ujedno dolazi i kao jače sidrište za duh & zvuk osamdesetih i devedesetih koji se, pored nedvojbenog učešća elektroničkih zvukova, ipak nameće kao primarni na ovom albumu.
B strana vinila donosi i „The Limpid Light“, prijeko potrebnu baladu kakva je trebala ovom albumu i puno ranije, kao što zvučnu širinu na njoj pruža gostujući klavirist Marko Gospodnetić, a potom zaokruživanje albumske priče solidno ‘odrađuju’ „Eclectic“ i „X Changing“, koje su samo još jedan dokaz u nizu da dubrovačke zidine kriju hvalevrijedan domaći shoegaze zvuk.
Ocjena: 8/10
(Geenger Records, 2018.)