U siječnju ove godine, bez prethodnih najava, Eminem je izbacio svoj jedanaesti studijski album naziva ‘Music to Be Murdered By’. Na albumu koji je inspiriran Hitchcockovim stvaralaštvom te samim time prožet horor elementima, Eminem na svoj specifičan način nastavlja borbu s vlastitim demonima, kritizirati društvo i kriminal te komentirati loše nove pojave u hip-hopu. No, premda je prethodnik ‘Kamikaze’ najavio nekakav povratak inventivnosti, to se na ovom albumu, ako ga gledamo kao cjelinu, nije dogodilo.
Iako sve skupa kreće solidno s nelošim komadom horor-rapa ”Premonition” i slijedeće “Unaccommodating”, vrlo brzo će album strmoglavo skliznuti u pop bezličnost.
Naime, u posljednjih desetak godina, Eminem je nanizao mnoge suradnje izvan hip-hopa koje su bile daleko ispod najslabijih ostvarenja s njegovih albuma iz prve polovice dvijetisućitih. U tom svjetlu,”Those Kinda Nights” je neprobavljiv pop pjesmuljak, koji je to prije svega zbog užasnog refrena za koji je zaslužan Ed Sheeran, a dojam ne popravlja ni “In Too Deep”, tek možda malo prihvatljivija.
“Darkness” je tematski zanimljiva, govori o pucnjavi na festivalu u Las Vegasu 2017. godine, iz perspektive ubojice Stephena Paddocka. Ipak, prilično neuvjerljiv i lako zaboravljiv broj.
Napokon i nešto dobro je”Yah Yah”, repčuga na kojoj gostuju Royce da 5’9″, Black Thought, Q-Tip i Denaun, te “Leaving Heaven” na kojoj gostuje Skylar Grey. Potonja je možda i najbolja pjesma albuma, u kojoj je Eminemovo neurotično brbljanje savršeno stopljeno s možda ponajboljim instrumentalom na albumu, a i Skylar Grey odlično odrađuje refren. Koliko je god Sheeranovo gostovanje težak promašaj, toliko je Skylar Grey pun pogodak.
Govoreći o najboljim instrumentalima, tu je i “Never Love Again”, koja nosi onaj, rekao bih, unikatni masni zvuk koji su još davno kreirali Eminem i nezaobilazni Dr. Dre, koji je i jedan od producenata na ovoj stvari. ”Stepdad” je još jedna priča o Eminemovom teškom djetinjstvu i premda tematski, zbog svog mračnjaštva i težine itekako uklopiva u album, nije ni blizu prijašnjih pjesama iste tematike i zvuči prilično prožvakano i nezanimljivo.
Da ne završimo u lošem tonu treba spomenuti “I Will” s gostujućim Kxng Crooked, Royce da 5’9″ i Joell Ortiz, stvar na kojoj se Eminem, bacajući možda i najbolji ”verse” na albumu, vraća na svoje početke i nastupa kao beskrupulozni ”battlerapper”.
Gledano u cjelini, album ”Music to Be Murdered By” je Eminemov korak unatrag. Takvih koraka mu se u zadnjem desetljeću nanizalo. No ipak, on je jedan od rijetkih glazbenika koji i s lošijim albumima i dalje plijeni pažnju. A premda su rijetki, svijetlih trenutaka na albumu ima, i ostavljaju mogućnost da ih možda već na idućem albumu bude više.
Ocjena: 4/10
(Shaddy / Afretmath / Interscope, 2020.)