‘Vršenje dužnosti’ je roman o polaganoj predaji u kojem Pirke temeljito i sustavno rastvara sve svoje likove gurajući ih prema ponoru iz kojega do kraja romana neće ni htjeti izaći.
Potpuna dominacija oportunističkog cinizma kao jedinog zamislivog etičkog stava u balkanskim gudurama nešto je na što smo u hrvatskoj prozi u većoj ili manjoj mjeri navikli (svi ti pisci, u konačnici, žive istu stvarnost kao i mi te primjećuju manje-više iste stvari), no rijetko se nailazi na književno djelo koje tu temu tako dosljedno provodi, a da pri tom ne zapada u pseudo-kritičke brbljarije i didaktizirajuće propovijedi. Iako Pirke povremeno pretjeruje pri karikaturizaciji pojedinih likova, „Vršenje dužnosti“ bolje od većine novijih radova na tu temu suočava čitatelja sa svijetom oko sebe, gurajući ga u poziciju mislećeg subjekta iz koje mu, kao ni Ivoru Bošnjaku, nema izlaza.
Gdje je onda, ako ga uopće ima, problem? Problem je u tome što „Vršenje dužnosti“ opasno nalikuje srednjostrujaškoj hrvatskoj književnosti, onoj književnosti koja je tijekom godina uspjela udaljiti od sebe veliku većinu populacije. Nije se to dogodilo zbog toga što su romani poput „Vršenja dužnosti“ bili loši romani, već zbog toga što su, naslonjeni na stvarnost, bili izrazito teški i „neprivlačni“ svima koji su od književnosti tražili manje mraka i manje jadikovki poniženih i uvrijeđenih. Paradoks je u tome što Pirkeov roman izlazi kao dio populističke biblioteke koja, u teoriji, želi ponuditi domaću alternativu inozemnoj žanrovskoj beletristici te tako povećati vidljivost hrvatskih pisaca i razbiti duboko ukorijenjene predrasude po kojima su razni polupismeni švedsko-britansko-američki autori aprirorno bolji od domaćih autora. Kad u takvoj biblioteci Pirke zanemari površinski spektakl krimića i prione na inteligentno seciranje psihološkog profila balkanskog junaka (n)ovog doba, kad zanemari žanr i krene pisati prozu, tad zapravo potvrđuje predrasudu.
Komercijalna proza, koju ova biblioteka traži, ne bavi se polaganom predajom, niti se bavi tipičnim balkanskim likovima čije sudbine znamo i prije no što smo otvorili knjigu. Kad Ivora Bošnjaka proguta sustav tad ne svjedočimo samo porazu jednoga lika, već svjedočimo odrazu stvarnosti u kojoj ni fikciji, ni „utjehi fikcije“ nema mjesta. Svjedočimo „hrvatskoj prozi“ koja ni unutar sebe ne može pobjeći od sveopćeg defetizma. Kad Žiljak u „Irbisu“ razara pseudo-todorićevske tornjeve i poziva na klasnu revoluciju, kad neprijatelji njegovog genetski modificiranog tigra najebu, kad se Walter White iz profesora kemije prometne u amoralno, odvratno đubre, a gomila neandertalaca s interneta mu skandira u slavu dok im se Vince Gilligan smije, tad svjedočimo uspješnom amalgamu spektakla i kritike u kojem spektakl privlači, a kritika izaziva. Svjedočimo uspješnom proizvodu koji je svjestan raskoraka između fikcije koju prodaje i stvarnosti koja ga okružuje, ali za to nimalo ne mari jer je svjestan toga da se inteligentna „književnost“ može pisati i uz potpuni fantastički odmak.
U „Vršenju dužnosti“ imamo dakle ubojstvo, imamo kriminalce, imamo i policajca za glavnoga lika (a i fatalnoj ženi je dodijeljena ključna uloga, kako se i spada) i za ovu biblioteku to je, čini se, sasvim dovoljno. Možda je tako i bolje. Možda je od zanimljive žanrovske priče važniji potencijal dopuštene slobode, a možda je i ovdje riječ o kopanju vlastitoga groba. Jedino što ga Pirke kopa rukom, a Šalković, primjerice, bagerom. U svakom slučaju, biblioteku „Balkan Noir“ vrijedit će pratiti i dalje.
(24sata/Algoritam, 2014.)