Kultni pulski punk bend Fakofbolan proslavio je vlastitih 25 godina postojanja na rođendanskom tulumu šibenske udruge Oksid, koja pak slavi četiri godine rada.
Ima tome već skoro i dvadeset godina, možda i malo više, kada je skupina mladih šibenskih alternativaca došla u gradsku upravu sa željom da ishoduju dozvolu za organizaciju punk koncerta. Razgovor s nadležnim pročelnikom (zna se i koji je bio, ali imena za ovu priču nisu bitna) izgledao je otprilike ovako:
„Ne može!“
„Zašto ne može?“
„Korizma je.“
„Šta je…?“
„Korizma!“
To što je sinoć u Šibeniku usred korizme održan koncert pulske old school punk grupe Fakofbolan, u povodu njihovih 25 godina, ne znači da se situacija umnogome promijenila na bolje. Sama činjenica da nekadašnji prvoborci antifa/gegen nazi punk scene – uz Nulu, KUD Idijote i ostale – dva i pol desetljeća od osnutka, ne zvuče arhaično i deplasirano, kazuje da sve te pankerske parole rođene u tuđmanizmu devedesetih nikad nisu bile aktualnije, ma koliko naivno zvučale. U svijetu koji oplakuje 49 žrtava posljednjeg antimigrantskog napada, u Europi u kojoj radikalna desnica zauzima sve jače pozicije, u Hrvatskoj gdje se čudimo zašto je zabranjena misa u Bleiburgu, Kaštelanov stih iz „Tifusara“ inkorporiran u „Neznane junake“ Fakofbolana urušeni je svjetionik koji iz puke potrebe i dalje svijetli. Jer, jebiga, sve dok ima fašista, prastare antifašističke parole neće biti lišene smisla. „I u smrti mi smo partizani.“
Dvadeset i pet godina karijere i dvadeset pet godina očito sizifovske borbe protiv zala modernog svijeta. Danas se u proleterskoj „Cik zore“ ogleda situacija s Uljanikom, „Pepsi Nike generacija“ i „A sada reklame…“ dobile su novi život u eri influenserskog prodavanja ispraznosti, „Da li znaš“ i „Imati i nemati“ sadrže nepotrošive ideje o sustavu koji ubija ljudskost, a „Ulica“ je uvijek aktualni poziv na pružanje otpora. Navijački punk Fakofbolana je, ni kriv ni dužan, u svojim temama i borbi ostao neokrznut. Sve je ostalo isto, samo što je možda i malo gore.
Pankerski pokret otpora se i dalje nalazi u dubokom undergroundu, tamo gdje je pivo 10 kuna i gdje svatko može biti ono što jest, bez osuđivanja i propitivanja. Podzemlje iz kojega Fakofbolan nikad nisu ni imali namjeru izaći. U Ražinama, šibenskom šljakerskom kvartu, u disko klubu „R“ kojega već četiri godine vode neumorni članovi udruge Oksid. Uz obavezno kašnjenje tonske probe koja je počela u 22.30, uz pogo, rušenje zvučnika, gaženje monitora i otimanje mikrofona. Uz policiju koja je u autu stražarila u mračnoj ulici pored. I uz zborno a cappella pjevanje KUD Idijota na kraju koncerta. Punk kakav bi trebao biti i kakav se trenutačno, što se Šibenika tiče, može događati samo u Ražinama, gradskoj radničkoj periferiji, baš onakvom u kakvima je prije četrdeset godina punk i nastajao u Londonu i New Yorku.
Dva lica Šibenika i dva lica Hrvatske. Kukasti križevi na partizanskim spomenicima na Šubićevcu i otpor tome u „mjesnoj zajednici“ u Ražinama. Usred korizme.
Spomenimo i da su prije Fakofbolan nastupile mlade zagrebačke snage Home Conflict sa svojim poletnim kalifornijskim punk-rockom, kao i da je autor fotografija uz tekst šibenski snimatelj, redatelj i dokumentarist Ante Storić, koji je zamolio da ga ne potpisujemo jer je fotkao mobitelom u nemogućim svjetlosnim uvjetima usred pankerske šutke. Nema veze Ante, sve je to punk.