Fantastic Negrito ‘White Jesus Black Problems’ – fantastično eklektično

Negrito je na novom albumu spojio utjecaje svega i svačega, no najvažnije je da pjesme nisu tek preslike raznih kultnih izvođača, već njegov autentičan i originalan glazbeni izričaj.

Fantastic Negrito “White Jesus Black Problems”

Fantastic Negrito pažnju je privukao još 2015. godine kada se pojavio, a onda i pobijedio na NPR-ovom Tiny Desk natjecanju. Godinu kasnije izbacuje svoj treći studijski album “The Last Days of Oakland” i osvaja nagradu Grammy za najbolji album suvremene blues glazbe. Isto se ponovilo i 2019. s albumom “Please Don’t Be Dead”, a najzad i prošle godine s albumom “Have You Lost Your Mind Yet?”. Tri Grammyja u istoj kategoriji za tri uzastopna albuma svakako svjedoče o tome da Fantastic Negrito itekako zna što radi, no za najnoviji album “White Jesus Black Problems” će Grammy u već ustaljenoj kategoriji sigurno izostati (ako ga dobije uopće) jer je riječ o albumu koji naveliko izlazi iz okvira nečega što neki tamo ljudi koji dodjeljuju Grammyje zovu suvremenim bluesom.

Fantastic Negrito je vjerojatno mogao nastaviti snimati jedne te iste albume i nizati nagrade u jednoj te istoj kategoriji, ali na sreću nije, nego se odvažio na korak koji se za mnoge može pokazati kao odviše sklizak, a to je miješanje cijelog niza žanrova i utjecaja u kohezivan i pristupačan pop album. Eklektičnost koju Negrito postiže na novom albumu pokazao je još na Tiny Desku. Prvo, već ime ‘Fantastic Negrito’ odaje dojam nekakve atrakcije putujućeg cirkusa iz prošlog stoljeća, a kad tome dodamo upečatljivu i pomalo neuobičajeno ekspresivnu pojavnost na sceni, još je jednom jasno da se radi o rijetko jedinstvenom izvođaču. Ako tome pak dodamo i da ga je još tamo 1993. godine pod svoje okrilje uzeo bivši Princeov menadžer, sve nam je napokon jasno.

“White Jesus Black Problems” ističe se u Negritovoj diskografiji i po tome što je donekle konceptualan i autobiografski jer se naslanja na njegovu familijarnu priču koja uključuje Elizabeth Gallimore, škotsku sluškinju jednoj američkoj imućnoj obitelji iz sredine 18. stoljeća, a koja se zaljubljuje u crnog roba čije ime danas ne znamo i čiji je pra-pra-pra-pra….unuk upravo Xavier Amin Dphrepaulezz a.k.a Fantastic Negrito. Što se pak glazbene pozadine i koncepta tiče, Negrito je na novom albumu spojio utjecaje svega i svačega, no najvažnije je da pjesme nisu tek preslike raznih kultnih izvođača nego autentičan i originalan Negritov glazbeni izričaj.

Inače nisam od onih koji osvrte temelje na nekakvom znanju fundusa onoga što danas zovemo popularnom glazbom i nabrajanja sve sile izvođača koji nam padaju na pamet kad slušamo neki materijal, ali je u slučaju ovog albuma to naprosto nemoguće izbjeći. Otvaračica albuma, “Venomous Dogma” podsjeća na Beatlese i brit/pop prije nego se
pretvori u nešto što bismo čuli od The Black Keys u boljim danima. Već sljedeća “Highest Bidder” odiše soul i funk nijansama u maniri Princea ili Keziaha Jonesa, “They Go Low” hitoidna je stvar koja pak i vokalno i instrumentalno vuče na ranije radove Jacka Whitea, a ponajbolje pjesme na albumu poput “Trudoo” i “In My Head” zvuče kao neka podivljala verzija bendova poput Devo ili Parliament-Funkadelic. Ostatak albuma je pak prožet tipičnim suvremenim bluesom koji je Negritu u prošlosti donosio nagrade, a koji na ovom albumu funkcionira kao dobrodošlo ljepilo koje eklektičnost raznolikog materijala povezuje u smislenu i pitku cjelinu i svako toliko pruža potreban predah od intenzivnijeg dijela materijala.

Nije zgorega na kraju spomenuti i da je sam naslov albuma ‘White Jesus Black Problems’ Negrita donekle bacio u isti koš s cijelim nizom albuma različitog sadržaja i žanrova koji se pojavljuju u posljednje vrijeme, a koji su eksplicitno naslonjeni na crnačku tradiciju i autentičnost nečega što bismo mogli nazvati ‘crnačkom glazbom’ naspram ‘bjelačke glazbe’ i koji se bave ‘rasnom problematikom i identitetom’: nedavno objavljeni debitanstki album Tumija Mogorosija zove se “Group Theory: Black Music”, slično je i s debitantskim albumom grupe BLK ODYSSY koji se zove “BLK VINTAGE”, Shabakinim “Afrikan Culture” ili “Aethiopes” Billyja Woodsa ili pak EP-a “Bloodline” benda Gabriels ili albuma “Black Encyclopedia of the Air” izvođačice Moor Mother ili “Sounds from the Ancestors” Kennyja Garretta ili “Black to the Future” kojeg su snimili Sons of Kemet, a genezu bismo mogli pratiti najmanje do D’Angela i “Black Messiah”. Ipak, Fantastic Negrito je prema već spomenutoj familijarnoj priči ’27 posto bijelac’, a upravo to mu je dovoljno da se već imenom albuma poigra tim konceptom i ‘zadanim vrijednostima’ pa smo, pomalo neočekivano, ipak doživjeli treću reinkarnaciju ‘bijelog Isusa’, ali koji ipak ima ‘crnačke probleme’.

Ocjena: 8/10

(Storefront Records, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X