Ni u kojem slučaju ne može se reći da je riječ o velikom ili važnom filmu, čak niti o ostvarenju koje ćemo nužno ni pamtiti do kraja života, ali ovo je film koji je očito napravljen s puno ljubavi i poštovanja prema svom subjektu.
Jedno od najbizarnijih poglavlja života legende gonzo novinarstva Huntera S. Thompsona svakako je epizoda u kojoj se ovaj otvoreni pobornik i uživatelj opojnih sredstava kandidirao za šerifa konzervativnog okruga Pitkin čije je središte turistička oaza Aspen koja je s jedne strane privlačila bogataše na skijaške izlete, a s druge strane hipije i “frikove” željne drugačijih vrsta užitaka. Ta je epizoda krajem prošle godine opisana u sjanom dokumentarnom filmu “Freak Power: The Ballot or the Bomb” redateljskog para koji čine Daniel Joseph Watkins i Ajax Phillips, a sada je ovjekovječena i u igranom filmu “Fear and Loathing in Aspen” čiji je autor Bobby Kennedy III, unuk slavnog američkog političara Roberta F. Kennedyja. Riječ je o njegovom prvom konkretnom igranom uratku.
Thompsonov život i knjige već desetljećima služe kao podloga za snimanje filmova. Od “Where the Buffalo Roam” iz 1980. kada je maničnog novinara glumio Bill Murray, preko omiljene psihodelične adaptacije Thompsonove najslavnije knjige “Fear and Loathing in Las Vegas” u režiji montipajtonovca Terryja Gilliama iz 1998. kad će Hunterove naočale i cigaršpic nataknuti Johnny Depp – koji će ulogu ponoviti i u mnogo manje uspješnoj adaptaciji “The Rum Diary” – do nekoliko vrlo kvalitetnih dokumentarnih ostvarenja, među kojima se prvenstveno izdvaja “Gonzo” Alexa Gibneyja iz 2008. godine. Ono po čemu se Kennedyjev film razlikuje od navedenih jest činjenica da je u pitanju nešto najbliže klasičnom igranom biografskom uratku i u tim okvirima gledajući, riječ je o sasvim solidnom ostvarenju.
Filmske biografije često su onoliko jake koliko njihova glavna zvijezda vjerno ostvari ulogu protagonista. U “Fear and Loathing in Aspen” za to je priliku dobio relativno nepoznati Jay Bulger i mora se priznati kako je doista zaslužio sve pohvale. Možda ga nije pošteno uspoređivati sa slavnijim kolegama Murrayjem i Deppom koji su igrali fikcionalizirane verzije Thompsona temeljene na njegovim knjigama, dočim Bulger igra Huntera od krvi i mesa, divljeg ali stvarnog, u karikaturi taman toliko koliko je i sam Thompson to doista bio.
Kennedyjev film za današnje je standarde kratak, ne doseže čak ni sat i pol trajanja, a snimljen je tehnikom koja vjerno prenosi osjećaj i teksturu snimaka otprije pola stoljeća kada se odvija radnja filma. Ni u kojem slučaju ne može se reći da je riječ o velikom ili važnom filmu, čak niti o ostvarenju koje ćemo nužno ni pamtiti do kraja života, ali ovo je film koji je očito napravljen s puno ljubavi i poštovanja prema svom subjektu. Gleda ga se ugodno i s lakoćom i zapravo mu je teško pronaći bilo kakvu ozbiljniju manu.
Možda bi za potpuni doživljaj najbolje bilo preporučiti upravo gledanje u paru s dokumentarnim “Freak Power” kao zanimljivu ilustraciju podjela u američkom političkom biću i izbornog sustava o kojemu će Hunter napisati neka od svojih najboljih ostvarenja provodeći mjesece na putovanjima u predsjedničkim kampanjama dvije godine nakon vlastitog izlaska na bojišnicu. Thompson je i prije 1970. bio opsjednut propadanjem američkog sna, a u Aspenu je možda zakucan i posljednji čavao u njegov lijes. Kennedyjev film na zabavan način oslikava taj završni udarac čekića. Nakon njega ostaju samo strah i prijezir.
Ocjena: 7/10
(Rhino Films, 2021.)