Ovi albumi istovremeno su pozivi na pobunu i ritualni obredi, gnjevni pokliči i ritmovi uz koje je gotovo nemoguće ne početi se drmati, nestvarno uigrana svirka i potpuno slobodno soliranje.
Pojavom interneta, YouTubea i servisa na kojima manje-više možete naći što god vam padne na pamet, afrička glazba konačno je postala dostupna i samo jedan klik udaljena od svih diggera, kužera i onih koji se tako vole osjećati. U zlatno doba muzike crnog kontinenta nije bilo ni približno tako – etiopski jazz, zambijski zamrock ili ganski highlife djelovali su nedostižno i tajanstveno poput nemirnih duhova, mitova i legendi crnog kontinenta.
Među prve, svakako i najbolje koji su probijali granice i brisali udaljenosti bez ikakve dvojbe moramo uvrstiti Felu Ransome (kasnije Aníkúlápó) Kutija i njegovu vojsku zvanu Africa 70. U jednakoj mjeri afrički Che Guevara i James Brown, Fela je za pravdu, dostojanstvo i bolji život svoje rodne Nigerije bio spreman i umrijeti, no umjesto oružja ipak je izabrao nešto drugo, nešto što će s vremenom odjeknuti puno snažnije i čije se posljedice osjećaju i danas. To je bio afrobeat, glazbena vrsta u kojoj je od strane muzikologa i novinara i okrunjen, plesno, virtuozno i eksplozivno muziciranje nastalo križanjem afričke tradicije s jazzom i funkom. Njih je otkrio i upoznao tijekom studija u Londonu kada se sprijateljio s još jednom legendom teškog karaktera, bubnjarom Gingerom Bakerom s kojim je, među ostalim, snimio i fenomenalan koncertni album. U ovom se tekstu, međutim, nećemo baviti tim liveom, nego s dvije studijske ploče koje su 2023. napunile okruglih pedeset i koje ulaze u sam vrh Felinog ogromnog opusa.
“Afrodisiac” i “Gentleman” istovremeno su pozivi na pobunu i ritualni obredi, gnjevni pokliči i ritmovi uz koje je gotovo nemoguće ne početi se drmati, nestvarno uigrana svirka i potpuno slobodno soliranje. Svime time upravljao je muzički direktor Africe 70 Tony Allen koji je zahtjevnu polifoniju imao u malom prstu i koji je i poslije rada s Felom ostvario impresivnu karijeru, među ostalim i kao član Albarnovih supergrupa The Good, The Bad & The Queen i Rocket Juice & the Moon.
“Afrodisiac” su sačinjavale četiri skladbe uobičajeno epskog trajanja, u Nigeriji izvorno objavljene kao singlovi i iznova snimljene u britanskoj prijestolnici ranih sedamdesetih. Razina energije je nevjerojatna i ne opada ni sekunde uz međuigru puhača, perkusija i električnog klavira koja na ovom albumu zvuči dosta džezerski, ali vokal koji stihove izvikuje poput naredbi nekog vojskovođe usred bitke distancirao ga je od svega dotad poznatog u zapadnjačkoj glazbi.
U usporedbi s većinom Felinih izdanja, najočitija razlika je pjevanje na nigerijskom yoruba jeziku, umjesto pidgin englisha koji se danas smatra jednim od njegovih zaštitnih znakova. Samim time, ne mogu vam baš točno prenijeti o čemu govore stihovi iako se, kao i na gotovo svemu što je snimao, radi o tipičnom rantu usmjerenom protiv kolonijalizma, korumpiranosti vladajućih i brutalnosti njihovih snaga reda. Ta je ploča, posebno (u okvirima Nigerije) hit „Jeun Ko Ku (Chop’nQuench)“ istovremeno gledala unatrag, podsjetivši čak i na Afrikom inspirirana remek-djela Johna Coltranea ili Sun Ra, i najavljivala neke od krucijalnih ostvarenja novog vala i post-punka, ponajprije „Remain in Light“
Talking Headsa. Nije bilo ni ženskih pratećih vokala, također važnog elementa Kutijevog izričaja, no ne možemo reći da su previše nedostajali s obzirom da je u pitanju gotovo savršeni materijal na kojem je teško odrediti koja je pjesma bolja (da moram birati odlučio bih se za odjavni tour de force „Je’nwi Temi (Don’t Geg Me))“.
Savršenstvo je zato dosegnuo sljedećom pločom „Gentleman“ na kojoj se po prvi puta prihvatio tenor saksofona. Naime, saksofonist Igo Chico napustio je bend usred snimanja, a Fela mu nije tražio zamjenu već je odlučio sam svladati instrument koji dotad nije ni pokušao svirati. U tome je u rekordnom roku i uspio, a zbog nedostatka iskustva zvučao je vrlo originalno i neobuzdano, povremeno blisko i jednom Albertu Ayleru. Naslovna stvar svakako ulazi među najpoznatije koje je napisao, počevši od uvodnog sola na saksofonu kojem se polako priključuju i ostali instrumenti preko puhačima vođene glavne teme pa sve do call and response pjevanja koje starta u devetoj minuti. Stihovima “I no be gentleman at all/I be Africa man original” poručivao je sunarodnjacima, kao i onima iz drugih zemalja crnog kontinenta, da prestanu glumiti Europljane i prigrle svoje nasljeđe. Istu frazu poput odgovora su ponavljali ženski prateći vokali pretvarajući je u nešto
između mantre i proglasa.
Kratki spoken word otvara iduću kompoziciju „Igbe (Na Shit)“ koja u prve redove gura i zanimljivu progresiju na gitari, skoro telepatski povezanu s Allenovim bubnjem, kasnije i klavirskim/orguljaškim solom na tragu Joea Zawinula. Treća i posljednja „Fe Fe Ne Eye Fe“ donosi i najviše utjecaja funka, pogotovo Slya Stonea i Eddieja Hazela iz Funkadelica, iako ga truba Tubnea Williamsa, saksofon koji je prije odlaska odsvirao Chico i “razgovor” Kutija i njegovih pjevačica zadržava na afričkom tlu.
Oba albuma nastala su u komuni Kalakuta Republic koju je osnovao i u njoj živio zajedno s ostatkom Africe 70, članovima obitelji, brojnim suradnicima i istomišljenicima. Ista je non-stop bila na meti policije i vojske, a sam Kuti je zbog svojih pjesama i stavova redovno bio premlaćivan i zatvaran. Teror je kulminirao 1977. godine, ubrzo po izlasku izuzetno političnog albuma „Zombie“, kada je u Kalakutu upalo više od tisuću vojnika koji su mlatili sve pred sobom, dok su Felinu majku, inače poznatu feministicu i aktivisticu, bacili kroz prozor. Od zadobivenih ozljeda se nikada nije oporavila, a kada je preminula 14 mjeseci poslije, simbolično su donijeli i ostavili lijes ispred rezidencije generala Obasanja, predsjednika Nigerije (o tome je 1981. i pjevao na ploči „Coffin for Head of State“).
Premda u svojoj zemlji uživa status mitske figure, brojna svjedočenja Felu Kutija karazakteriziraju kao priličnog psiha i tiranina, ponajprije u odnosima s članicama i članovima Africe 70 i nasljednika Egypta 80. Kao aktivistu, borcu za potlačene i pogotovo autoru mu se, međutim, treba odati počast, što smo ovim tekstom i učinili. Uzmemo li u obzir koliko je toga za života objavio i koliko su kvalitetni najčešće bili ti albumi, takve bismo posvete mogli pisati barem jednom godišnje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
