Pitanja koja se nameću su; gledamo li metafilm, film o gledanju filma ili film o egzistenciji, ironičan osvrt na modernu tehnologiju i na stvarne životne uloge i koliko se dobro ili loše u njima snalazimo, i kakve posljedice na nas ostavljaju?
Jedan od tri najvažnija predstavnika cinema du looka 80-ih godina, Leos Carax, snimio je svoj prvi film još davne 1984. godine, kad su mu bile tek 24 godine. Od tada do filma “Holy Motors” snimio je tek tri filma, a zadnji od njih snimljen je prije 13 godina. Uspio je s tih nekoliko filmova podići prašinu, osvojiti publiku i kritiku, izgubiti tu naklonost, pasti u zaborav i uskrsnuti u najboljem mogućem izdanju. “Holy Motors” nesumnjivo je jedan od najoriginalnijih filmova koji su se pojavili u zadnjih nekoliko godina, no ono što ga izdiže iz te konkurencije je to što je ujedno i jedan od najboljih.
Glavni lik filma (Denis Lavant, stalni Caraxov suradnik), naizgled bogati biznismen u odijelu i s aktovkom, ulazi u ogromnu bijelu limuzinu (usput budi rečeno, limuzina i u Cronenbergovom filmu “Cosmopolis” ima jednu od glavnih uloga) i ispituje svoju vozačicu Céline (Edith Scob) o sastancima koji ga očekuju taj dan. Céline najavljuje devet sastanaka, no već pri prvom “sastanku” jasno je kako se ne radi o uobičajenim poslovnim sastancima i da nas Carax vodi na nezaboravnu vožnju, kakvu još nismo iskusili. Na svakom sastanku glavni lik usvaja potpuno novi karakter i odigrava ulogu potpuno različitu od one prethodne. U jednoj je starica koja prosi, u drugoj je otac, u jednoj je pomahnitao, u nekoj drugoj izgleda poput kakvog dilera… Između tih sastanaka ulazi u limuzinu i fizički se transformira šminkom i odjećom, no jasno je kako je sve umorniji i kako se teško nosi sa svojim zadacima.
“Holy Motors” je vožnja kojoj se jednostavno morate prepustiti i pokušati u njoj uživati. Vjerujem da to većini neće biti lako, u nekoliko navrata ljudi su izlazili iz kina i pretpostavljam da nisu našli mjesta za uživanje. Ja sam se pak tijekom gledanja filma uhvatio kako nekoliko puta u glavi prevrćem scene i detalje koje sam želio spomenuti pišući o ovom filmu. No do kraja sam jednostavno odustao, jer bih mogao tako opisati cijeli film, svaku njegovu vizualno fascinantnu, neobičnu i žanrovski različitu scenu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=wkOHf6ngiKo[/youtube]
Uloge glavnog lika odvijaju se neprekidno i dinamično, bez redatelja, bez kamere i bez publike. Ili nije tako? Što Lavant točno radi? Gledamo li metafilm, film o gledanju filma ili film o egzistenciji, ironičan osvrt na modernu tehnologiju i na stvarne životne uloge i koliko se dobro ili loše u njima snalazimo, i kakve posljedice na nas ostavljaju? Dajemo li različitog sebe različitim ljudima? Pitanja su to koja se stavljaju pred gledatelja svakim novim sastankom i neke odgovore ćete i dobiti, no ovo je film koji je podložan raznovrsnim interpretacijama i ono što netko vidi, ne znači da će to vidjeti i onaj drugi. Niti da je itko od njih u pravu ili krivu.
Ne mogu se sjetiti da sam u ijednom trenutku poželio dobiti neko objašnjenje za ono što se događa i da mi je u nekom trenutku išta od ponuđenog bilo nedovoljno. Promatrao sam ga kao kompaktno djelo, kolaž situacija, likova i simbola, koje se konzumira isključivo kao cjelina. U svojoj filozofskoj paraboli, Carax polemizira, šokira, zavodi i ostavlja bez daha. U tome mu pomaže izvrsni Denis Lavant, no ne smijem izostaviti zamamnu Evu Mendes, koja je ovdje s toliko malo napravila jako puno i od koje očekujem još više ovakvih hrabrih poteza. Kylie Minogue, u magičnom i mističnom, no još više klaustrofobičnom i tužnom trenutku sudara njene uloge i uloge glavnog junaka u moguće rijetkom trenutku njihovih stvarnih svijetova (što se tiče Kylie, simpatično je i kako u jednoj sceni, dok Lavant u ulozi oca dolazi po svoju kćer na tulum, iz zgrade dopire njena “Can’ Get You Out Of My Head), i odličnu Edith Scob, koja nas stavljanjem maske na lice podsjeti nas svoj “Eyes Without Face”. Fantastično.
Ocjena: 10/10
(Pierre Grise Productions, Théo Films, Pandora Filmproduktion, 2012.)
Saznajte više:
Filmomanija 6 (3. dio) – osrednji ‘Damsels in Distress’ i pažnje vrijedan ‘Footnote’
Filmomanija 6 (2. dio) – Schreierov prvijenac ‘Robot i Frank’ i Gomesov ‘Tabu’
Filmomanija 6 (1. dio) – ‘Ljubav’ – intrigantno, punokrvno i brutalno
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
