Filmomanija 6 (4. dio) – originalna meta-vožnja filma ‘Holy Motors’

Pitanja koja se nameću su; gledamo li metafilm, film o gledanju filma ili film o egzistenciji, ironičan osvrt na modernu tehnologiju i na stvarne životne uloge i koliko se dobro ili loše u njima snalazimo, i kakve posljedice na nas ostavljaju?

'Holy Motors'

Jedan od tri najvažnija predstavnika cinema du looka 80-ih godina, Leos Carax, snimio je svoj prvi film još davne 1984. godine, kad su mu bile tek 24 godine. Od tada do filma “Holy Motors” snimio je tek tri filma, a zadnji od njih snimljen je prije 13 godina. Uspio je s tih nekoliko filmova podići prašinu, osvojiti publiku i kritiku, izgubiti tu naklonost, pasti u zaborav i uskrsnuti u najboljem mogućem izdanju. “Holy Motors” nesumnjivo je jedan od najoriginalnijih filmova koji su se pojavili u zadnjih nekoliko godina, no ono što ga izdiže iz te konkurencije je to što je ujedno i jedan od najboljih.

Glavni lik filma (Denis Lavant, stalni Caraxov suradnik), naizgled bogati biznismen u odijelu i s aktovkom, ulazi u ogromnu bijelu limuzinu (usput budi rečeno, limuzina i u Cronenbergovom filmu “Cosmopolis” ima jednu od glavnih uloga) i ispituje svoju vozačicu Céline (Edith Scob) o sastancima koji ga očekuju taj dan. Céline najavljuje devet sastanaka, no već pri prvom “sastanku” jasno je kako se ne radi o uobičajenim poslovnim sastancima i da nas Carax vodi na nezaboravnu vožnju, kakvu još nismo iskusili. Na svakom sastanku glavni lik usvaja potpuno novi karakter i odigrava ulogu potpuno različitu od one prethodne. U jednoj je starica koja prosi, u drugoj je otac, u jednoj je pomahnitao, u nekoj drugoj izgleda poput kakvog dilera… Između tih sastanaka ulazi u limuzinu i fizički se transformira šminkom i odjećom, no jasno je kako je sve umorniji i kako se teško nosi sa svojim zadacima.

“Holy Motors” je vožnja kojoj se jednostavno morate prepustiti i pokušati u njoj uživati. Vjerujem da to većini neće biti lako, u nekoliko navrata ljudi su izlazili iz kina i pretpostavljam da nisu našli mjesta za uživanje. Ja sam se pak tijekom gledanja filma uhvatio kako nekoliko puta u glavi prevrćem scene i detalje koje sam želio spomenuti pišući o ovom filmu. No do kraja sam jednostavno odustao, jer bih mogao tako opisati cijeli film, svaku njegovu vizualno fascinantnu, neobičnu i žanrovski različitu scenu.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=wkOHf6ngiKo[/youtube]

Uloge glavnog lika odvijaju se neprekidno i dinamično, bez redatelja, bez kamere i bez publike. Ili nije tako? Što Lavant točno radi? Gledamo li metafilm, film o gledanju filma ili film o egzistenciji, ironičan osvrt na modernu tehnologiju i na stvarne životne uloge i koliko se dobro ili loše u njima snalazimo, i kakve posljedice na nas ostavljaju? Dajemo li različitog sebe različitim ljudima? Pitanja su to koja se stavljaju pred gledatelja svakim novim sastankom i neke odgovore ćete i dobiti, no ovo je film koji je podložan raznovrsnim interpretacijama i ono što netko vidi, ne znači da će to vidjeti i onaj drugi. Niti da je itko od njih u pravu ili krivu.

Ne mogu se sjetiti da sam u ijednom trenutku poželio dobiti neko objašnjenje za ono što se događa i da mi je u nekom trenutku išta od ponuđenog bilo nedovoljno. Promatrao sam ga kao kompaktno djelo, kolaž situacija, likova i simbola, koje se konzumira isključivo kao cjelina. U svojoj filozofskoj paraboli, Carax polemizira, šokira, zavodi i ostavlja bez daha. U tome mu pomaže izvrsni Denis Lavant, no ne smijem izostaviti zamamnu Evu Mendes, koja je ovdje s toliko malo napravila jako puno i od koje očekujem još više ovakvih hrabrih poteza. Kylie Minogue, u magičnom i mističnom, no još više klaustrofobičnom i tužnom trenutku sudara njene uloge i uloge glavnog junaka u moguće rijetkom trenutku njihovih stvarnih svijetova (što se tiče Kylie, simpatično je i kako u jednoj sceni, dok Lavant u ulozi oca dolazi po svoju kćer na tulum, iz zgrade dopire njena “Can’ Get You Out Of My Head), i odličnu Edith Scob, koja nas stavljanjem maske na lice podsjeti nas svoj “Eyes Without Face”. Fantastično.

Ocjena: 10/10

(Pierre Grise Productions, Théo Films, Pandora Filmproduktion, 2012.)

Saznajte više:

Filmomanija 6 (3. dio) – osrednji ‘Damsels in Distress’ i pažnje vrijedan ‘Footnote’

Filmomanija 6 (2. dio) – Schreierov prvijenac ‘Robot i Frank’ i Gomesov ‘Tabu’

Filmomanija 6 (1. dio) – ‘Ljubav’ – intrigantno, punokrvno i brutalno

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X