Trebali smo čekati zadnji dan da doživimo neke od najboljih koncerata ovogodišnjeg izdanja najvećeg domaćeg festivala. Šteta što u tu kategoriju ne spada nitko od takozavnih headlinera večeri.
Nije teško zamisliti da je u povijesti perpetualne ljudske agonije koju, tješeći se, nazivamo civilizacijom, netko napisao priručnik za organizatore festivala u kojemu su navedena sva ona pravila koja smo mi, vjerni posjetitelji muzičkih događanja, od njih naučili u praksi.
Negdje u prvim poglavljima tog priručnika, zamišljam, piše da se u prvim satima pojedinog dana, pod neumoljivim ljetnim suncem na vašem festivalu trebaju svirati bendovi koji nastupaju za sendvič i bocu tople Jane, a čiji nastup neće doći pogledati nitko osim članova njihovih obitelji, poneki stvarno dobar prijatelj, tu i tamo koji kamper koji ne može spavati od vrućine i dva lika u afteru, svaki s vlastitom planinom amfetamina u desnoj nozdrvi.
Eh, da i par fotografa te nadrkani novinar kojeg je zapao zadatak pisanja o tome. Nakon toga pomalo dodaješ sve zanimljivije stvari koje bi mogle privući veći dio publike koja se okuplja u sve većem broju kako sunce posustaje, da bi onda završio s najvećim imenima, vrhunskim zabavljačima, izvrsnom glazbom koju ljudi obožavaju i nakon koje će svi otići kući u euforiji i maštati o tome kako će sljedeće godine ponoviti to nezaboravno iskustvo, a čak će i onaj nadrkani novinar priznati svom novootvorenom dokumentu da je sve završilo pristojno, gotovo bi se moglo reći i, hm, dosta dobro.
INmusic Festival u prethodnih smo četrnaest izdanja upoznali kao gotovo u pravilu trodnevnu manifestaciju, izuzmu li se dvodnevni počeci, no tijekom dvogodišnje COVID pauze i gomilanja najava izvođača koji će u prvom postpandemijskom izdanju nastupiti na Jarunu, postalo je jasno da tri dana neće biti dovoljna. Dodan je tako i četvrti dan, nešto kao neka vrsta počasnog kruga za najupornije maratonce i ekipu koja je između kućice s hrenovkama i Igorovog merch storea valjda pronašla i nekakav štand s poslovnicom banke u kojoj je podigla kredit da pokrije dugove koje je nagomilala prebacujući impulse s debitne na beskontaktnu top-up karticu. I onda, budući da je u pitanju bonus večer, nešto kao finale u produžecima, vrli zaslužnici odlučiše baciti “Pravilnik o organiziranju uspješnog festivala” u vjetar, kao da nam poručuju da zamislimo neki novi svijet u kojemu ne vrijedi sve ono što smo ovdje naučili i znamo, neka izvrnuta stvarnost, poput onoga što u popularnoj Netflixovoj seriji “Stranger Things” nazivaju Upside Down.
Trebalo je doista doći rano da shvatite ovu spačku koju nam je priredio festival. Prvi zvuci s bine počeli su dopirati već u pet kad je na glavnu pozornicu izašla mlađahna ekipa iz Tidal Pull, nove nade domaće indie scene, ako takva scena uopće i postoji igdje osim u člancima na glazbenim portalima poput ovog. Dečki su u ovom trenu hiperaktualni jer su netom na etiketi Mudri Brk objavili svoj album prvijenac “Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini” i, da, upravo sam morao Googleom provjeriti taj naslov jer danas valjda nisi cool ako ploči daš ime kao, štatijaznam, “Low”. Ako vam se čini da iz ovih redaka prepoznajete onog nadrkanog novinara kojeg sam ranije spomenuo u uvodu, možda i niste na sasvim krivom tragu, ali Tidal Pull nije zvučao toliko pretenciozno kao na papiru, dečki definitivno imaju smisla za melodiju i mogli bi s vremenom izrasti u neki oblik sile među šulkolegicama i onim kontingentom glazbene kritike na čiji glazbeni ukus mi prekaljeni cinici okrećemo očima kažiprstom i srednjakom desne šake pokazujući na iz usta isplažen jezik.
Miriiam je, s druge strane, razdjevičila World Stage, a to je učinila u čak osmeročlanom sastavu koji je interpretirao materijal s njezine prve ploče “Call Me Up” (ovdje vam skrećemo pozornost na činjenicu da se ipak može i u samo tri sloga sročiti ime albuma). Kantautorski retro pop mlade pjevačice izrazito je šarmantan, ugodan i pametan i s radošću očekujemo priliku da ga čujemo i u nekom prigodnijem klupskom ambijentu umjesto na nesnosnoj popodnevnoj vrućini travnatog proplanka bez hlada. Kao i svi ostali nastupi u ranoranilačkom terminu i ovaj Miriiam je bio prekratak i već je trebalo nazad na Main Stage gdje nam se predstavio i treći domaći indie-janac zaredom, Ivan Kolar koji nastupa s bendom u projektu koji je, priznat ćemo, simpatično nazvao Panda Rhei te pod tim imenom izdao kandidata za najbolji naslov albuma godine “Save Your Souls You Fucking Monsters”. Za razliku od Tidal Pulla, Kolar je anglofon i također pokazuje potencijal pogotovo kad se odmiče od utabanih staza melodije kao u slučaju onoga što je najavio kao “prljavi valcer”, a za što nemam vremena tražiti kako se zapravo zove jer sam tek stigao do trećeg benda, a usto sam i lijen, indolentan i djelomično mamuran.
Trenutak u kojem je postalo jasno da se svijet izvrnuo i da živimo u paralelnoj stvarnosti u kojoj najbolje nastupe gledaju deseci, a najgore tisuće ljudi dogodio se izlaskom koprivničkog power dua Šiza na World Stage. U najavnom intervjuu na našem portalu Bruno Antolić nam je dao do znanja da je Šiza “nauljena” i da se ne misli zajebavati, ali dragi čitatelji, kako je to moćno i brutalno zvučalo! Otvorili su s režućom “Oprostite, oprostite, oprostite” koja inače zatvara njihov odlični prvijenac “Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem” (jer elektronička zamjena za tintu je besplatna, zar ne, dečki?) i bez prestanka nastavili bombardirati, zavijati, podizati srednji prst i urlati, dok je publika uporno pogledom pokušavala pronaći gdje su sakrili nepostojećeg gitarista jer je naprosto nemoguće da samo bas i bubanj stvaraju toliku razinu buke. Šiza je pokazala da usporedbe s Repetitorom nisu na mjestu jer su beogradsku trojku jučer u tek pola sata prepišali, ali još važnije od toga, nastup koji je dan ranije odradio svjetski duo Royal Blood u hedlajnerskom terminu djelovao je kao vrtićki recital nakon što su Antolić i Kuhar objasnili kako se to radi i kako to točno prsa kosti čuvaju.
(U starinskim filmovima čije trajanje doseže otprilike tri sata u ovom bi trenutku već bio pušten intermezzo.)
Vjerni čitatelj našeg portala, odnosno izvješća s INmusica koja donosimo ovdje možda će se sjetiti da sam tekstu o drugoj večeri nadjenuo naslov “Samo je jedan kralj”, pritom naravno misleći na Nicka Cavea koji je doista suvereno vladao toga dana. Nije taj naslov bio ni omaška iz neznanja, niti pod dojmom koncerta nastala varka uobrazilje koliko namjerna laž zbog koje se ovom prilikom ispričavam. Jer, naime, znao sam cijelo vrijeme da postoji još jedan kralj čijem sam se nastupu najviše radovao iščekujući ovaj festival. Njegovo je ime Shabaka Hutchings, a nekad mu se obraćaju i s King Shabaka. On predvodi Sons of Kemet, jedan od najboljih jazz/world music sastava današnjice, bend koji su neki sretnici imali priliku vidjeti krajem prošlog mjeseca na festivalu Nova godba u Ljubljani, a to se pokazalo kao jednim od njihovih posljednjih nastupa u karijeri, budući da je bend do daljnjega proglasio obustavu radova.
Bio bi to sasvim opravdan razlog za lelek i zapomaganje kad Shabaka ne bi u rezervi imao još barem dva jednako dobra sastava, Shabaka and the Ancestors i The Comet Is Coming. Upravo je s potonjim izišao na Main Stage u suludom terminu od 18:30 i zapuhao u svoj saksofon, prvo kao da sramežljivo propituje jačinu svog daha, a zatim… Što da ti kažem, dragi čitaoče, ako nisi bio tamo? Kako da ti opišem onih pet minuta kada su svirali furioznu “Summon the Fire” kad riječi ništa ne znače, makar ti i pokušale reći da je to bio najbolji trenutak ovog i svih ostalih festivala. Nema na svijetu modernijeg zvuka, boljeg spoja jazza i elektroničke glazbe za razvaljivanje klubova; ovo je glazba koja bi više odgovarala zatvaranju festivala u sitnim satima u šatoru (pokraj one dvojice s planinama amfetamina u nozdrvama) nego popodnevnom lješkarenju.
Klavijaturist Dan Leavers, ilitiga Danalogue, na lijevoj ruci imao je napisano “Smrt fašizmu, sloboda narodu” i upravo je te riječi pročitao obraćajući se publici koja ga je pozdravila podignutim šakama. Moj kolega izvjestitelj koji je pisao o prethodnom danu nije se mogao načuditi kad je na koncertu Royal Blooda čuo da bubnjar u 2022. izvodi solo točku. I da, u rock and roll kontekstu to može djelovati nakaradno, ali Cometov bubnjar Max “Betamax” Hallett pokazao je da se i to može izvesti odlično jer se u tom trenutku pretvorio u svojevrsni stroj koji izbacuje ludi ritam. I mogao bih tu pisati još tisuće riječi i ne bih vam mogao prenijeti koliko je zapravo dobro bilo; reći ću još samo da su neki u publici osjećali kako bi bilo sasvim prihvatljivo da nas je na kraju ovog nastupa doista i satrao neki nadolazeći komet.
Nakon Shabake osjećaš se kao da te neko odvalio maljem i onda ti nije do onoga što bi se u svakodnevnom žargonu nazvalo “slatkim brigama” kakve imaš kad na primjer moraš birati između dva vrhunska koncerta koja se nude u istom trenutku. Na World Stageu tako je svirao Tamikrest, nakon Amadou i Mariam još jedan gost iz Malija. Riječ je o bandi tuareških nomada koji su vatreno oružje zamijenili električnim gitarama i donijeli zvuk pješčanih bina Sahare na jarunski otok. Već smo pisali izvješća s njihova dva vrlo različita nastupa u Vintage Industrial Baru od kojih je onaj raniji više pripadao etno spektru, dok je kasniji bio prljava rokerska gaža. Jučer su se repertoar prilagodili festivalskom okružju i djelovali kao dašak egzotike.
Koncert koji se s njima preklapao bio je onaj sisačke surf trojke LHD, a nakon kratkog dvoumljenja odluka je pala da prednost ipak damo domaćim snagama premda smo i sasvim nedavno pokrili njihov koncert u šatoru Cirkobalkane na kojem su izveli manje-više isti repertoar koji se sastoji od materijala s njihove svježe nastupne ploče “Off the Grid”, kao i nekoliko brojeva iz arsenala njihovog prethodnog sastava, legendarnih The Bambi Molesters. Reklo bi se da u njihovom retro 60’s zvuku ima nešto toliko neodoljivo, nešto što vam ne dopušta da odšetate iz šatora nakon što vas je jednom začaralo. I onda pomislite da je zadnji dan festivala ujedno i najbolji, jer praktički nije zasvirao nitko od glavnih izvođača, a već ste čuli barem četiri vrhunska koncerta. Ali onda slijedi “ali”.
U ovom slučaju “ali” znači da više ništa do kraja večeri neće biti tako dobro kao ono što smo dotad čuli, a entuzijazam će samo padati sa svakim sljedećim nastupom. Prije svega, jasno mi je da je koncert Róisín Murphy oduševio mnoge i zaista nije bio loš. Pjevačica se vješto probijala kroz set sastavljen od točaka iz njezine samostalne karijere, kao i hitova njezinog prethodnog sastava Moloko koji će u vječnost pop glazbe ostati upisan uz YouTube poveznicu na klasik “Sing It Back”. Róisín je izrazito karizmatična u svom stilu pripite otkačenosti koji šarmira i najveće mrgude, a ni glazba koju izvodi nije odbojna i tjera na ples. Ali glazba je to za one koji piju Moloko i to ne ono Vellocet varijante kakva se toči u Korova baru. Žao mi je priznati, ali ja jednostavno nikad nisam bio jedan od takvih. Unatoč tome njezin stav je bio mnogo više u duhu rock and rolla od onoga što će uslijediti.
U početnim satima dana javile su se u publici i nekakve dvojbe po pitanju toga hoće li se uopće održati nastup kalifornijskih rokera Rival Sons, budući da su prethodnih nekoliko koncerata bili primorani otkazati zbog izbijanja COVID-a u njihovim redovima. Sumnje su se pokazale neopravdanima, no njihov nastup nije donio nikakvo preveliko uzbuđenje. Njihova vizija rock and rolla djelovala je nekako namješteno i otrcano sa zvukom koji teži klasicima žanra iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Da na svijetu nema Grete Van Fleet (koliko god ta ideja zvučala primamljivom) Rival Sons bi mogli odnijeti titulu najvećih Zeppelin wannabeja, ali u današnje vrijeme to nikako ne zvuči kao pohvala.
I za kraj Kasabian. Repriza najslabijeg headlininga u povijesti festivala otprije pet godina. Ovaj bend niti zvuči posebno dobro, niti je dovoljno jako ime da opravda nošenje najvećeg bremena jedne večeri na svojim plećima. Možda ih se uporno dovodi kako bi se ugodilo britanskoj publici koja pohodi festival u velikom broju iz godine u godinu. Ne postoji drugo suvislo objašnjenje ili mi nijedno takvo ne pada na pamet. Jedno od najboljih izdanja INmusica tako je ponovno završilo u antiklimaksu, pogotovo nakon rane porcije dana koji je prošao kao vatromet kvalitete.
Nakon ovog mini-romana koji sam natipkao trebalo bi doći do nekakvog zaključka i eventualnog promišljanja o tome što nam INmusic znači i što bi s festivalom moglo biti u budućnosti. Nažalost, nakon svih ovih riječi nije mi ostalo ni previše ideja, niti pametnih uvida koje bih po tom pitanju mogao iznijeti, a već me i obveze pritišću da moram biti negdje drugdje, u nekoj novoj glazbenoj pustolovini. Neki od posjetitelja su primijetili da se ovaj put nisu mogle kupiti ulaznice za 16. izdanje festivala. Nadajmo se da iz toga ne treba tražiti nekakve preuranjene pesimistične zaključke. I dalje živimo u vremenima velike neizvjesnosti, pripišimo to samo tome. Ali da ovo bude zadnji INmusic kakav znamo, mogli bismo biti zadovoljni s razinom kvalitete koju nam je isporučio. Do sljedeće godine, živi bili pa vidjeli.
Saznajte više:
15. INmusic, dan treći – velika rokenrol prevara i nikad ekstremniji headliner
15. INmusic, dan drugi – samo je jedan kralj
Počeo 15. INmusic – večer s tri headlinera
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
