Fire! Orchestra na koncertu u bečkom klubu Porgy & Bess održanom u utorak pred kraj recentne europske turneje predstavio se pojačan električnim gitarama kao ansambl iz kojeg doslovno iskaču iskre od nevjerice. Dugo vremena mu još neće biti ravna – ploča.
18-članski orkestar nastao iz jezgre trija Fire! koji su osnovali švedski flautist, tenor-saksofonist i skladatelj Mats Gustafsson, kontrabasist Johann Berthling i bubnjar Andreas Werlin, početkom je godine održao desetodnevnu turneju po Australiji i Novom Zelandu, dok će pred sam kraj ljeta održati i turneju europskim istokom i sjeverom. Fire! je nastao 2009. godine, kao trio koji kreativnim pristupom redefinira elemente psihodeličnog rocka, noisea i free-jazza, dok je prerastao u orkestar tri godine zatim i objavio već tri albuma, „Exit!“, „Enter!“ i „Ritual“.
Koncert u klubu započeo je pred zaintrigiranom publikom kojoj je na crtu prvi izišao gitarist Finn Loxbo, stvarajući od zida buke solo-točku, a za njim i duet švedske veteranke Lotte Anker na tenor-saksofonu uz Matsa Aleklinta na trombonu. Neugodan okus u ušima zacijelo je ljubitelje benda ostavio na suhom, ono što su mogli čuti najprije bi se svelo na nazivnik Fire! Chamber ili Fire! Solos, bit će da je ekipa u backstageu izvlačila slamke… što se i obistinilo izlaskom Sofije Jernberg, pjevačice švedsko-etiopskog porijekla koja je i sama izvela solo-točku. Tijekom njenog nastupa dešava se horror-moment, da su se tijekom škriputavih dionica potencijalno pogibeljnih za njezin alt, pojedini gledatelji hvatali za vlastiti vrat još nenavikli na ove žanrovske stranputice.
Nezadovoljstvo nije padalo samo s klupskih loža, gdje su konobarice neuspješno pokušavale prodati pivo i vino, već se i u parteru negodovalo da bi se kakav stampedo mogao pomaljati ka izlazu. No, uskoro će na pozornicu izići svih tucet i pol glazbenika koji predstavljaju svojevrstan ‘who is who’ presjek švedske i skandinavske scene. Pored Gustafssona na bariton-saksofonu i u ulozi dirigenta, Berthlinga na bas-gitari i Werliina na prvom od dvaju seta bubnjeva, pored kolege Madsa Forsbyja, s Jernbergovom u prvom redu, rame uz rame s kolegicom Miriam Wallentin, te spomenutim Anker, Loxbo i Aleklintom, na alt-saksofonima su Mette Rasmussen i Anna Hogberg, na trubi Nate Wooley i Niklas Barno, kao i Per-Ake Holmlander na tubi, na elektronici Andreas Berthling, Julien Desprez na gitari, Martin Hederos na klavijaturi, te Per Texas Johannson na bas-saksofonu. Gomila zvuka kojoj Mats daje smisao, vrlo odmjerenim gestama i smjernim autoritetom.
Orkestar po mjeri slušatelja roots-zvuka, recimo, baca unutra sve živo. Melankolija Dona Cherryja uvijek je negdje od ispod, skupa s naglašenom melodioznošću na granici patetike. Recept dinamike je da momci i djeve sviraju totalni nogomet, potkopavajući tu istu melodiju, što kao koncept nekome tko to mora slušati već po treći put može ići i na živce. Za razliku od big banda ellingtonovskog tipa, daleko su tromiji jer je ‘no chart’, ne svira se iz aranžmana. Tako da se melodija pretvara u vrtoglavicu, narastajući do krešenda parne lokomotive. Uoči bisa, sve izgleda poravnato, raspeglano, zaintrigirani smo, svi su glazbenici dali sve od sebe. Pljesak odražava napetost, hoće li doći ili samo moći?
Improvizatori na puhaćim instrumentima, poznati inače po kakofoničnom potpisu, zaigrali su u duhu ideje, ostavili su ‘prtljagu’ u backstageu. Sva se božanska buka slila u radost uz prasak melodije, baš kao da je Mozart odostraga osobno dodavao cjepanice za peć. I dok se tračci plamena dižu u vis, cupkajući s konobaricom koja je prodala pive ovima u loži, koreodelija je isijavala. Netko je dobacio sa strane da bi tako zvučao Sun Ra da je danas živ. Zar je umro?