Fleet Foxes ‘Shore’ – na obali tople sjete

Ovakav album trebao dogoditi i grupi Fleet Foxes i njenoj publici.

Fleet Foxes ‘Shore’

Nakon povratničkog albuma „Crack-Up“ iz 2017. moram priznati da sam ‘puhao na hladno’ kad su Fleet Foxes u pitanju. S potonjim albumom Robin Pecknold prekinuo je dugogodišnji hiatus koji je na početku drugog desetljeća 21. stoljeća započeo njegovom odlukom da treba završiti visoke škole, a tek potom se posvetiti glazbenoj karijeri koja je u tom trenutku plamtjela punim sjajem. „Crack-Up“ je tako bio gotovo ciljano rađen kako bi bio teško prohodan u Pecknoldovom nastojanju da zaplovi na eksperimentalnom psihodeličnom naslijeđu The Beach Boysa, snimljenom bez ‘poštenog’ bubnjara u igri.

Da je „Shore“ kojim slučajem nastavio tom stazom bilo bi to potpuno padanje u provaliju. No na sreću Pecknold je odlučio potražiti novi ‘svijetli i topli’ način za svoju pastoralnu liriku, a ‘najeksperimentalniji’ potez očitava se jedino na početku albuma i pjesmi „Wading In Waist-High Water“ koju neočekivano vokalno otvara Uwade Akhere prije nego li se sa „Sunblind“ razlije dobro poznati zvuk Fleet Foxesa. Riječ je o album koji vrvi gostujućim imenima i sastavima, pa je pohvalno da unatoč tome što je oko njega bilo uključeno dvadeset glazbenika svih profila „Shore“ drži konzistentnost od početka do kraja.

Također, može se reći da je bend time učvrstio više nego ikad svoj osobni zvuk, tako da se ne može više olako raditi paralele s ranijim pastoralnim radovima jednog Neila Younga, kao što je to bio slučaj s prva dva albuma. No time pomalo nedostaje i onog što bi se moglo nazvati ‘rokerskom iskricom’, čak i u pjesmi poput „Can I Believe You“ koja opasno miriše na skidanje poznatih riffova Led Zeppelina.

Dakle, pastorala Fleet Foxesa nikad nije bila toliko pitka i popična kao što je to na ovom albumu. Takav zgusnuti niz ‘sjetne pozitive’ automatski ne dozvoljava niti jednoj pjesmi da pretjerano iskoči u prvi plan, no činjenica je i da Pecknold nije u stanju zaparati visine kao što je to znao s „White Winter Hymnal“, „Your Protector“, „Helplessness Blues“, ili pak „The Shrine / An Argument“. Dojam je kao da se ukopao u zanatstvo svog ‘tihog obrta’. No i taj ‘obrt’ je i više nego na solidnoj razini, kao što istovremeno korespondira i u okviru svojevrsnog nostalgičnog momenta, jer je ipak u trenutku objave albuma „Shore“ od eponimnog prvijenca prošlo 12 godina. Kao da se u neku ruku prilagođava hipsterima, posljednjem znanom rock plemenu koje je obilježilo proteklo desetljeće, generaciji koja je sada na pragu svoje sredovječnosti.

„Shore“ dakle ne donosi izuzetna uzbuđenja, no nema ni pretjeranog otklona u razočarenje. Za razumijevanje narativa albuma i pjesama koje je sam njihov autor objasnio riječima: „proslava života pred smrću“ treba uzeti u obzir što je jednim dijelom nastajao u vrijeme pandemije koronavirusa (sa snimanjem se započelo u rujnu 2019. i nastavilo se tijekom lockdowna).

Nije isključeno da je postojao i ‘mozgorazbijajući’ model ovog albuma, ali je očigledno pobijedio (sasvim prirodni) nagon da je ljudima potrebna neka nada, čak i od grupe Fleet Foxes, koja je ovog puta svojoj pastoralnoj elegičnosti dala durski prizvuk. Zakučastost koju je nosio prethodnik „Crack-Up“ ostat će zakopana u prošlosti. Na sreću, jer se ovakav album trebao dogoditi i grupi Fleet Foxes i njenoj publici.

Ocjena: 8/10

(Anti- / Dancing Bear, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X