Foals ‘Everything Not Saved Will Be Lost, Part 2’ – oksfordski Black Keys

Ono što mi prvo pada na pamet s preslušavanjem ‘Everything Not Saved Will Be Lost, Part 2’ jest da ove godine grupa Foals ima bolji ‘The Black Keys album’ od samih Black Keysa.

Foals ‘Everything Not Saved Will Be Lost, Part 2’

Iskreno ne znam koliko je to uopće pohvalno, no „Everything Not Saved Will Be Lost, Part 2“ ujedno šesti studijski, je prvi album u karijeri oksfordskih Foalsa koji je dospio na vrh liste prodaje u tjedno objave na matičnom britanskom tržištu. Sve što je bio “Everything Not Saved Will Be Lost, Part 1” objavljen u ožujku ove godine, to njegov nasljednik nije. Već je i s najavom objave dva albuma u jednoj godini bilo jasno da je u pitanju konceptualna priča, pogotovo kad se istoimeni albumi razlikuju naizgled razlikuju samo po oznaci „1. i 2. dio“, no dugo nije bilo čudnije konceptuale.

Kako je kolega Vedran Harča to dobro detektirao kod proljetnog „Everything Not Saved Will Be Lost, Part 1“ albuma, ova grupa predvođena pjevačem i gitaristom Yannisom Philippakisom začahurila se nikad jače u osamdesete na tragu grupa Depeche Mode, OMD ili ranih Human League. Time je ujedno u nekim recenzijma i analizama u očima mnogih porastao Walter Gervers, basist i osnivač Foalsa koji je grupu napustio 2018. godine, sasvim dovoljno da se tu pronađe razlog kako je vizija o mjestu na sceni koja je dotad kulminirala s albumima „Holly Fire“ i „What Went Down“ uzmaknula pred komercijalnim zahtjevima tržišta. Točnije; synthevi su u „Part 1“ pojeli gitare.

Nije to dakako nimalo loše, jer su i ta vremena borbe syntheva i gitara daleko iza nas, već je to više bio otklon prema pop zvuku i ustupku za ljestvice, a kao što znamo „Part 1“ je debitirao na 2. mjestu britanskog charta prije nego li je bend krenuo na ljetnu festivalsku turneju. Prava štreberska oksfordska taktika. Tu dolazimo do jesenskog „Everything Not Saved Will Be Lost, Part 2“ koji donosi veliki otklon u zvuku u odnosu na prethodnika.

Na tom albumu Foals kao da nikad nisu izašli izvan okrilja utjecaja BRMC-a i već spomenutih The Black Keysa. Jasno je to već po uvodnim udarima koje donose „The Runner“, „Wash Off“ i „Black Bull“, a također tu je i instrumentalni intro „Red Desert“ koji evocira na vremena kad je John Lord klavijaturama zidao zvučni zid jednog Deep Purplea. Foals nikad nisu imali niže štimove, a Yannis Philippakis je u potpunosti skinuo manirizam pjevanja na melodiju gitarskog riffa, koji je u ovom mileniju proslavio Dan Auerbach. Uz sve, napravio je to daleko moćnije i ‘stadionskije’ u odnosu na Auerbacha koji je baš ove godine s Patrickom Carneyem iznjedrio najbljeđi The Black Keys album.

U uvodnom udarnom nizu bi se četvrta po redu „Black Bull“ mogla smatrati i ciljanim pandanom onoga što je nekad za Blur bila „Song 2“. Nakon nje stvar zaključuje stadionska „Like Lightning“ za koju još lakše pomislite da se ne možete sjetiti na kojem albumu Black Keysa se ona nalazi. Popuštanje tenzije također dolazi u pravom trenutku na sredini albuma s „Dreaming Of“ i minijaturom „Ikaria“, nakon koje vas polu-balada „10,000 Ft“ počinje uzdizati na 10 tisuća stopa. Novog dizanja tempa nema, već Foals ostaju u baladnom prog ozračju u narednoj „Into The Surf“ i posebno finalnoj desetminutnoj himni „Neptune“. Možda suprotno očekivanjima, britansko tržište je potvrdilo da želi upravo ovakve Foalse, jer je „Everything Not Saved Will Be Lost, Part 2“ osvanuo na prvom mjestu prodaje po objavi. Dakle, ako su na „Part 1“ pop synthevi progutali rock gitaru, na „Part 2“ su Foalsi odlučili postati stadionsko prog rock čudovište.

Ono što je time jasno jest da ne postoji glazbena konceptualna veza između dva „Everything Not Saved Will Be Lost“ albuma. Jedina koncepcija koja tu izbija u prvi plan je da su Foals (ili netko tko se brine za njihovu strategiju) imali dva moguća scenarija za nastavak karijere. Došli su do raskršća, ali su odlučili isprobati oba smjera. Dakle, koncepcija je: put do vrha. Jedan scenarij je uključivao mekši i plesniji pristup uz ustupak synth popu osamdesetih, a drugi scenarij je bio distorzični udar arenskih proporcija sa shoegazerskim fokusiranjem na ‘najšminkerskije’ kombinacije pedala i Yannisovo deranje glasnica kako je to odavno zapisano u hard rock kanonima.

Nema tu sad neke zamjerke. Tu je sve napravljeno kako treba. To su u konačnici dva solidna albuma, no rock je uvijek uključivao i onaj neki moment koji nije pretjerano trpio likove koji prpošno dokazuju publici da mogu baš sve i da se svemu mogu prilagoditi, tj. da mogu biti ono što se od njih zahtijeva. Razlika između takvih i onih koje smo prigrlili kao rock ikone uvijek je bila jasna, a ta je da rock ikone nikad nisu imale poriv dokazivati da mogu sve, uglavnom su se odlučivale za jedan, često riskantniji, put i ostajale mu dosljednima. I što je najvažnije nikad nisu gubile svoju prepoznatljivost, makar ona bila sazdana od niza mana.

Foals su, eto, dokazali da mogu u jednoj sezoni napraviti dva velika konceptualno zasebna djela, ali nakon svega ostaje pitanje: ‘Tko su uopće Foals sada?’ Jesu li oni rock zvijezde novog formata i novog vremena ili samo avatari koji vođenji mišlju da mogu sve ne mogu napraviti ono osnovno, a to je da zvuče kao oni sami? Stvarno je deplasirajuće kad se preslušavanjem šestog studijskog albuma Foalsa javi misao o Black Keysima. To je ipak više plus za Auerbacha i Carneya, a manje za ovo društvo iz Oxforda o kojem je ovdje riječ. Uz sve, kako „Everything Not Saved Will Be Lost, Part 2“ instantno zarobi čula, tako ih vrlo brzo i napusti.

Ocjena: 6/10

(Warner Records / Dancing Bear, 2019.)

Saznajte više: Foals ‘Everything Not Saved Will Be Lost Pt. 1’ – synth je konačno pobijedio gitaru

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X