Gaziantep – Muški vikend učitelja engleskog jezika: nogomet i kebab

Balansiranje među jezicima, gestikulacijskim tehnikama i predavanjem u višim razredima osnovne i srednje škole, uključujući pripremne sate maturanata za prijamni ispit u gradu na jugoistoku Turske iscrpan je proces za učitelja engleskog koji je tek nekoliko dana ranije prebolio lančane dijareje i ine reakcije na tursku hranu…

Patlidžan – kebap (Foto: Igor Jurilj)

Stoga je vikend univerzalan predah, stavljanje veta na razgovor o nastavi, davanje crvenog kartona na spomen inicijalnih ispita i klikanje ‘x’-a na koordiniranje zajedničkih mikroplanova za zadnji tjedan rujna. Taman dok sam razmišljao kako moram ‘napasti’ četvrtu sezonu serije “Breaking Bad”, a zatim zadnju epizodu “Louieja” – novog “Seinfelda” koje sam revno ‘skidao’ posljednjih dana u Hrvatistanu, kao naručen došao je poziv kolege nastavnika njemačkog jezika. Čovjek s kojim osvježujem svoje (ne)znanje njemačkog jezika u socio-političkim raspravama, u petak nakon šestog sata pozvao me na roštilj u predgrađu Gaziantepa, točnije – patlidžan-kebab susret. Nakon ceremonijala skidanja turske zastave pred srednjom, a zatim osnovnom školom, gonjen idejom bijega iz školske zgrade, poput Flasha sam skinuo svoje odijelo, navukao opravu za plažu i zgrabio hrvatsku travaricu kao poklon domaćinu – starijem nastavniku matematike u čijoj je vikendici zakazan roštilj.

Petorica nastavnika u tursko su predvečerje na terasi okruženoj voćnjakom revno i sinkronizirano sjeckali povrće za mnogobrojne salate jednom momku s Korduna nespojivih kombinacija namirnica – lješnjaci i orasi u kolažu s maslinama i paprikom ili crveni kupus u jogurtu (Cacık, ezme, gavurdağı, haydari…) . Uz zvukove tradicionalnog turskog instrumenta sličnog lutnji blagovalo se i na školu zaboravljalo, a na rakı vraćalo. Kako je večer napredovala, tako je napredovao i slijed jela pripravljenih doslovce na žaru, od šiš-rajčica, šiš-piletine do patlidžan-kebaba kao univerzalnih komunikacijskih sredstava jer hrana, kao što je dosadašnje iskustvo u Turskoj pokazuje, definira svaki oblik socijalne komunijacije i interakcije.

Život u Gaziantepu (Foto: Igor Jurilj)

Kao narod Turci su formirani i senzibilirani na različitim gastronomskim nasljeđima utkanim iz različitih geo-kulturnih centara i vjerskih denominacija, a svaki oblik interakcije popraćen je, odavno je već jasno – hranom. Stoga se u središtu muslimanskog mozaika zdravo o religiji i stupnjevima formalnosti raspravljalo s pečenim patlidžanom u jednoj, a mesnom okruglicom od janjetine i govedine u drugoj ruci, pod krošnjom šipka (nara). Mozaik je to koji je donio veliku koncesiju liberalnijim akademskim krugovima gdje su norme u sjeni opuštenijih i zdravijih tumačenja života. Prvi radni petak u novoj školskog godini kulminirao je recitalima nacionalne poezije pretežito elegičnog tona, pa su tako mladića iz domovine kravate nakon izmjena tursko-kurdskih stihova zamolili da predstavi barda svoje zemlje. Ne dopuštam diskusije oko svog izbora koji bi mnogi možda i mijenjali jer doista trenutka nisam dvojio pri traženju pjesničkoga blaga u mojoj skromnoj nevidljivoj riznici znanja – Cesarićeva Balada iz predgrađa.

Subotnji ofsajd

Nakon što prva dva tjedna u školi među tinejdžerima i adolescentima budete obasuti krnjim pitanjima dječaraca: „You know Luka Modrić?“ i „Dinamo Zagreb you fan?“, po potvrdi istih uslijedit će pitanje za očuvanje glave: „Gaziantepspor or Beşiktaş?“. Ne treba dugo mozgati o sjedištu prvotnog i svetosti za lokalnu muškadiju. Čak i ako ti je svejedno jer jedina dosadašnja poveznica s Turskom bili su ti baklava i burek, mudro je podići nabrijanim klincima, a i kolegama jer preživjeti se mora sljedećih godinu dana. „Da, naravno da znam za Gaziantepspor. Jamačno! Išao bih na prvu utakmicu!“ Ne reci dvaput i kolega vršnjak istog je trena, nakon ponovljene potvrde i odobravanja kluba u zbornici naručio karte uz standardno guranje pod nos koeficijenata za subotnji derbi s ovdje omraženim Beşiktaşom iz glavnog im grada.

Utakmica Gaziantepspor-Besiktas (Foto: Igor Jurilj)

Omiljeni dres većini Turaka žuto-modrih paralelnih pruga Fenerbahçea također je iz (europske) prijestolnice, ali kada žuti kanarinci ne igraju, onda lokal-patriotizam ispunjava srce Antepovaca i šarenilo grada preplave crno-crvene pruge na plećima i prsima Jastrebova (Şahinler) – navijačke skupine Gaziantepspora. Iako se igralo kod kuće, na travnjaku oronuloga stadiona Kamil Ocak, zasutog novinskim papirom (od čega rade konfete) i ljuskama pistacije, momci Gaziantepspora nosili su bijele dresove rezervirane za goste. Polagano popunjavanje stadiona s univerzalnom cijenom ulaznice od 20 TL (65 kn) popratio je navijački delirij Jastrebova. Tijekom klasičnih dobacivanja, psovki i poruka gostima koji su morali u busu prevaliti 17 sati u komadu od Istanbula u navijanju su se našle poruke poginulim turskim vojnicima početkom rujna u Siriji. Naredbama dirigiranim udarcima o dva crno-crvena bubnja niitko se nije oglušio, pa čak ni dotepenci iz Kroejše, jer linčovanje i stigma lokalnog izdajnika najmanje su što si možete poželiti, pa je tako simultani prevoditelj do mene radio nadljudskim snagama ne bih li se sinkronizirao sa stadionskim organizmom. Protivničke parole Beşiktaşu ipak njihovu navijačku masu na istoku stadiona nisu spriječile da transparentom odaju počast vojničkim žrtvama iz Gaziantepa.

Napokon su na travnjak izišli momci u crnom i crno-bijelim prugama i započeli najduže poluvrijeme u povijesti nogometa amaterskom, nezagrijanom igrom prepunom srednjoškolskih poteza i pokušaja kompenziranja loše igre domaćina insceniranjem prehinjenih trikova i forsiranjem faula. Beşiktaş se na terenu nije ni oznojio i predugih 45 minuta zaokružio jednim golom. Kamil Ocak, nazvan prema političaru koji je potpomogao izgradnju stadiona, škrgutao je zubima i pljuvao gorku ljubičastu koru svježe pistacije nakon prvog poluvremena, teška srca priznajući da ih crno-bijeli vragovi iz grada koji je od Gaziantepa udaljen koliko i od Osijeka, naprosto mlate kao beba zvečku, uništavaju im anuse i lome im noge… A tek su na polovici kalvarije. Poluvrijeme je iskorišteno za preuveličano hvalisanje karlovačkim Gademzima i simbolici nihovih navijačkih bolja i trljanjem soli na ranu Modrićevim transferom u RM. Moji su domaćini brundali u bradu braneći se pozivanjem na prošle utakmice, predavši se već pred Istanbulom. No u drugom poluvremenu kakva barokna nogometna božanska intervencija s golovima je izmijenila i uloge podređenog i dominantnog, pa su domaćini uz uvjerljivo veće posjedovanje lopte zabili prvi, pa uz pomoć penala drugi gol i premda zahvaljujući niskom, ali hitrom vragu Fernandesu, obilježenog četvorkom na leđima, Beşiktaş izjednačuje, u drugoj od tri minute produžetaka Gaziantepspor iznenađuje navijače, pa i same sebe trećim golom i svi mogu odahnuti jer život ponovno ima smisla.

Nakon utakmice Gaziantepspor-Besiktas (Foto: Igor Jurilj)

Trijumf na tribinama gorim od Dinamovog stadiona obilježava se čudnjikavim plesom u kojem ima previše miješanja bokova, pa je zgodnije bilo probiti se kroz masu pred stadion i počastiti se nekom jednostavnom antepovskom slasticicom, pobjedničkim kolačom punim šećera i pistacije na čemu mali ilegalni trgovci sa sofisticiranim tačkama u desetak minuta zgrnu pola mjesečne plaće. Prije tekme se tradicionalno ‘davilo’ u baklavi u staro bazaru… Suho grlo zalijeva se lokalnim Efesom i svaki kutak prašnjavog i prljavog grada bruji o novoj upisanoj pobjedi. Devetogodišnjaci vas povlače za rukave i hvastaju se prijetnjama istanbulskim luzerima i pušioničarima, a ovi dvoznamenkastih godina trljaju tikete i nabacuju najčešće bubimirski kes jerbo mogu izbrojati par lira više… A onda shvatiš da je ponoć i divlji grad zamre, pa do kuće moraš pjehe… Nakon kvalitetne adrenalinske večeri kući nogu pod nogu.

Prijašnje reportaže iz Turske:

Gaziantep 2. dio – grad u kojem je semafor ukras, a prednost ne postoji

Gaziantep – izgubljen u prijevodu, pronađen u kuhinji nadomak Sirije

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X