General Woo ‘Verbalni delikt’ – tko smije tužiti ‘ludog’ Vukovarca?

Je li General Woo prešao granicu zakona? Možda da, možda ne. No sigurno je da je iznjedrio najbolji hip hop album, i to ne samo ovogodišnji. Kao što je nekad zajedno s Tram 11 udarao temelje izričaja hrvatskog hip hopa, sad udara čvrstu granicu između hip hopa i svega onoga što se prodaje pod to.

General Woo ‘Verbalni delikt’

Dugo je General Woo stvarao posljednji album. Slagao je sve sastoje pažljivo i onda ga dugo kuhao kao da je u pitanju kotao s fišpaprikašem kojim treba počastiti omanju općinu koja je došla na kampiranje uz Dunav. Pažljivo je i slagao hrvatsku tugu, čemer, jad i osjećaje nemoći, izgubljenosti i jala i potom servirao „Verbalni delikt“ u stilu Eminema – jedva je sve stalo na jedan CD.

Uspio je izbjeći nabacanu papazjaniju teških riječi od čega nerijetko pate hip hop albumi u kojima se često sve što je izgovoreno, kad se pročisti od nepotrebnog može bez problema strpati u 2-3 poštene pjesme, jer i spektar obrađenih tema obično nije opsežan. U tom smislu „Verbalni delikt“ je čista konceptuala s glavom i repom, ili ako hoćete, s maestalnim uvodom, trilerski napetim i školski poučnim središnjim dijelom i efektnim završetkom koja udara ravno u ovdašnji genetski sklop.

Da se razumijemo, reperima je jako teško, jer kad jednom pogode socijalno-društvenu mantru, teško im nakon toga dolazi kvantni skok s kojim u istoj tematici prodiru još dublje. No Generalu je to pošlo za rukom. Jednostavno je shvatio da su vremena još gora i da je dosadašnja domaća „rap poezija“ postala mainstream. Nije bila „mekana“ kad je nastala, ali je vremenom postala opće prihvaćena i masovna do te mjere da je dobrodošla i na korporativnim zabavama. Upravo je taj kopernikanski obrat koji je domaći hip hop doveo do toga da su izvođači počeli funkcionirati kao tvrtke koje se brinu o dosegu, marketingu i prilagođavanju svojih poruka, a ne toliko o tome što predstavljaju, jest nešto što je Wooa kao jednog od stupova scene razjarilo i dalo mu dodatnog goriva da napravi „repčugu“, ili kako je on slovka „Repchugu“ od skoro 80 minuta kojom je poput bagera koji gazi piratske CD-e u isceniranim medijsko-diskografskim akcijama za raju, prešao preko omražene mu scene, parkirao na sam vrh iste, nakon čega može ponosno na pivčugu.

Osim u jednom slučaju. Naime taj reperski korak dalje je nešto što se i u pravnim krugovima lako može protumačiti kao verbalni delikt. Pa sad ako svatko tko se nađe javno uvrijeđenim i prozvanim u nekoj od njegovih pjesama pokrene privatnu parnicu, Generalu ne bi bilo dovoljno ni sedam života za povlačenje po sudnicama. Raspalio je po predsjedniku, političarima, političkim strankama, televizijama, crkvi, školama,  bankarima, obrazovnom sustavu, Dalmatincima, Slavoncima, Zagrepčanima, Europskoj uniji, mafiji, domaćim i stranim reperima, estradnim imenima poimence, i dakako nijemoj i ignorantski nastrojenoj većini čiji mnogobrojni pojedinci zbog sitnih kratkotrajnih osobnih ustupaka zdušno guraju kontra svijetle nam budućnosti.

Problem koji je Woo tako slikovito (s bojom i mirisom, reklo bi se) svima nabio pod nos ipak ne leži u tome hoće li se neki đon-obraz naći uvrijeđenim, već u tome što se jedan umjetnik odlučio na tako radikalan potez. Pa sad tko može suditi i općenito vrednovati umjetnika zbog njegove umjetnosti? Je li heroj ili zločinac? Je li domoljub ili neprijatelj? Ili je samo netko tko je upro prst u bolne točke? Pa ako tako jako bole njegove riječi, koliko boli stvarnost? Jesmo li stvarno društvo koje je spremno za grupnu terapiju ili hospitalizaciju? Jer ako boli na sve strane, onda je stanje alarmantno. Ili je on samo još jedan u nizu vukovarskih PTSP-ovaca, pa terapija treba samo njemu?

No ovo je ipak samo glazbena recenzija, a ne mjesto gdje se donosi dijagnoza, kako pojedinaca, tako i društva u cjelini. No da se kojim slučajem može domaćem uhu amputirati shvaćanje riječi koje je General Woo izgovorio na albumu, nepobitno je da je i glazbena slika besprijekorna, od sampleova, izbora ritma, do Wooovog flowa i doziranja emocija. Paničan je u „Banksterima“ (što je možda jedna od najupečatljivijih kontrastnih zamjena riječi koja dočarava promjenu uloga dobra i zla koja vuče korijen iz pojma „gangsteri“. Nešto što će po svoj prilici prije zaživjeti u narodu nego neki jalovi pokušaji umjetne oplodnje jezika kao što su npr: smećnik, parkomat, zrakomlat i ostale lingvističke mlatilice prazne slame), nostradamusovski ozbiljan u „Nikad neće biti bolje“, žovijalan u „Kad se prošetam Balkanom“, borben u „Zašto sada šutite“ i „Zaustavimo nasilje“, ironičan u „Mene boli kurac“ (koja nije bez vraga dva puta uvrštena na album – kao podvlačenje crte zaključkom njegove glazbene dvočinke u kojoj udara po mladima zbog mlitavosti i ignorantskog stava onih na kojima svijet ostaje i koji će zbog pravovremenog neuključivanja u život svoj kruh pod stare dane tražiti u kontejneru, jer život sve uključuje u svoj tok bez obzira na želje).

Kako je General Woo bio na visini zadatka tako su bili i gostujuće kolege, a na izbor je jako pazio. U reperske gabarite se jedino ne uklapa Ivana Husar, no dala je kvalitetan elegijsko-baladni doprinos u „Ništa se ne mijenja“, dok su s Wooom repali Frenkie, Brka, Kandžija & Sett, Zelenko i Magellano.

„Verbalni delikt“ se u vremenu masovne medijske proizvodnje hipnoze čini kao visoko koncentrirana pilula za buđenje iz iste. A to što stvarnost nije san, je druga stvar. General Woo živi u njoj i ima je potrebu podijeliti s nepatvorenim ljudima dobre volje. Možda je to u vremenu u kojem živimo sfera verbalnog delikta od kojeg zaziru i radio stanice, no bilo bi nam puno bolje da to uđe u škole i postane lektira. Što prije, jer kad djeca napuste roditeljsko i školsko stakleno zvono neće im dugo trebati da shvate da je njihov cvjetni vrt možda zgarište.

Nas su bar učili da ozdravljenju pomažu gorke pilule, a ne slatki bomboni…

Ocjena: 10/10

(Aquarius Records, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X