General Woo ‘Verbalni delikt’ – tko smije tužiti ‘ludog’ Vukovarca?

Je li General Woo prešao granicu zakona? Možda da, možda ne. No sigurno je da je iznjedrio najbolji hip hop album, i to ne samo ovogodišnji. Kao što je nekad zajedno s Tram 11 udarao temelje izričaja hrvatskog hip hopa, sad udara čvrstu granicu između hip hopa i svega onoga što se prodaje pod to.

General Woo 'Verbalni delikt'

Dugo je General Woo stvarao posljednji album. Slagao je sve sastoje pažljivo i onda ga dugo kuhao kao da je u pitanju kotao s fišpaprikašem kojim treba počastiti omanju općinu koja je došla na kampiranje uz Dunav. Pažljivo je i slagao hrvatsku tugu, čemer, jad i osjećaje nemoći, izgubljenosti i jala i potom servirao „Verbalni delikt“ u stilu Eminema – jedva je sve stalo na jedan CD.

Uspio je izbjeći nabacanu papazjaniju teških riječi od čega nerijetko pate hip hop albumi u kojima se često sve što je izgovoreno, kad se pročisti od nepotrebnog može bez problema strpati u 2-3 poštene pjesme, jer i spektar obrađenih tema obično nije opsežan. U tom smislu „Verbalni delikt“ je čista konceptuala s glavom i repom, ili ako hoćete, s maestalnim uvodom, trilerski napetim i školski poučnim središnjim dijelom i efektnim završetkom koja udara ravno u ovdašnji genetski sklop.

Da se razumijemo, reperima je jako teško, jer kad jednom pogode socijalno-društvenu mantru, teško im nakon toga dolazi kvantni skok s kojim u istoj tematici prodiru još dublje. No Generalu je to pošlo za rukom. Jednostavno je shvatio da su vremena još gora i da je dosadašnja domaća „rap poezija“ postala mainstream. Nije bila „mekana“ kad je nastala, ali je vremenom postala opće prihvaćena i masovna do te mjere da je dobrodošla i na korporativnim zabavama. Upravo je taj kopernikanski obrat koji je domaći hip hop doveo do toga da su izvođači počeli funkcionirati kao tvrtke koje se brinu o dosegu, marketingu i prilagođavanju svojih poruka, a ne toliko o tome što predstavljaju, jest nešto što je Wooa kao jednog od stupova scene razjarilo i dalo mu dodatnog goriva da napravi „repčugu“, ili kako je on slovka „Repchugu“ od skoro 80 minuta kojom je poput bagera koji gazi piratske CD-e u isceniranim medijsko-diskografskim akcijama za raju, prešao preko omražene mu scene, parkirao na sam vrh iste, nakon čega može ponosno na pivčugu.

Osim u jednom slučaju. Naime taj reperski korak dalje je nešto što se i u pravnim krugovima lako može protumačiti kao verbalni delikt. Pa sad ako svatko tko se nađe javno uvrijeđenim i prozvanim u nekoj od njegovih pjesama pokrene privatnu parnicu, Generalu ne bi bilo dovoljno ni sedam života za povlačenje po sudnicama. Raspalio je po predsjedniku, političarima, političkim strankama, televizijama, crkvi, školama,  bankarima, obrazovnom sustavu, Dalmatincima, Slavoncima, Zagrepčanima, Europskoj uniji, mafiji, domaćim i stranim reperima, estradnim imenima poimence, i dakako nijemoj i ignorantski nastrojenoj većini čiji mnogobrojni pojedinci zbog sitnih kratkotrajnih osobnih ustupaka zdušno guraju kontra svijetle nam budućnosti.

Problem koji je Woo tako slikovito (s bojom i mirisom, reklo bi se) svima nabio pod nos ipak ne leži u tome hoće li se neki đon-obraz naći uvrijeđenim, već u tome što se jedan umjetnik odlučio na tako radikalan potez. Pa sad tko može suditi i općenito vrednovati umjetnika zbog njegove umjetnosti? Je li heroj ili zločinac? Je li domoljub ili neprijatelj? Ili je samo netko tko je upro prst u bolne točke? Pa ako tako jako bole njegove riječi, koliko boli stvarnost? Jesmo li stvarno društvo koje je spremno za grupnu terapiju ili hospitalizaciju? Jer ako boli na sve strane, onda je stanje alarmantno. Ili je on samo još jedan u nizu vukovarskih PTSP-ovaca, pa terapija treba samo njemu? Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X