Glazba iz filmova: ‘Once Upon A Time In…Hollywood’ vs ‘Yesterday’

Dva soundracka, dva glazbena slavljenja prošlih vremena, dva potpuno drugačija pristupa. Prvi Quentina Tarantina, drugi Dannyja Boylea.

Soundtrack albumi ‘Once Upon A Time In…Hollywood’ i ‘Yesterday’

I Tarantino i Boyle su face s pedigreom kad je riječ o izboru filmske glazbe i objavljivanju soundracka obojenog rockom i srodnim stilovima za koje obojica imaju istančan sluh i njuh. Konkretno, ako bi se trebalo navesti samo dva filma koji su tijekom 1990-ih iznjedrili najvažnije soundtrack albuma dekade, time i soundtrack albume jedne generacije, onda bi vjerojatni svi, koji su glazbeno aktivno proživljavali te godine, lako odlučili da su to Tarantinov „Pakleni šund“ i Boyleov „Trainspotting“. Dvadeset i kusur godina kasnije u istoj godini oba redatelja imaju jake filmske adute upravo za glazbenu podlogu. Kakav je ishod?

‘Once Upon A Time In…Hollywood’ – Soundtrack

„Once Upon A Time In…Hollywood“

Quentin Tarantino je s filmom „Once Upon A Time In…Hollywood“ definitivno u prednosti bio već u samom startu. Glazbeno i historijski bavio se jednim od najznačajnih perioda, onim s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Slikovito kazano; vreća u koju kako god da zagrabite ne možete izvući nešto loše. Ili pak možete? Okej, nije Tarantino zagrabio ništa loše, ali je osjetno da je bio na klackalici između odluke da bude digger koji će rovati i pronaći neke zaboravljene asove i igre na sigurno u kojoj će sve podmazati zicerima, tj. evergrinima itekako podložnima za vještu spotovsku montažu u svrhu filma.

Odabrao je srednji put po sistemu: od svega pomalo. Odabravši čak dvije pjesme grupe Deep Purple („Hush“ i „Kentucky Woman“) kao da se želio narugati onoj tradicionalnoj američkoj dilemi „Led Zeppelin vs Deep Purple“ u kojoj je dosad uvijek prevaga išla u korist Zeppelina, ali eto mijenjao je Tarantino u filmu i tijek povijesti, pa zašto ne bi i to? No sa Simonom & Garefunkelom i „California Dreamin’“ u izvedbi Josea Feliciana je previše igrao na sigurno i pomalo otupio diggersku oštricu. U kontekstu minutaže prevladala je megalomanija.

Razumljivo je da je htio napraviti umjetni osjećaj slušanja radio postaje iz vremena kad je Charles Manson zauvijek promijenio Hollywood, no i to je mogao bolje zaokružiti. Ubačeni reklamni jinglovi nakon određenog vremena počnu predstavljati smetnju koliko god bili možda fora na prvo slušanje, ali reklamni jingleovi bili izmišljeni ili autentični su uglavnom smetnja, posebice njihovo lijepljenje preko pjesama koje također nepotrebno zagušuju i skreću pažnju. Funkcionira to u kontekstu radnje filma, ali ne baš i zasebno. Neka nostalgična težina postoji u svemu, u smislu kao da ste pronašli davno zagubljenu vrpcu na kojoj je snimljena omiljena emisija iz mladosti vaših roditelja ili djedova i baka, no u ovom slučaju ne postoji ta vrsta emotivne spone. Na koncu kad se soundrack „Once Upon A Time In…Hollywood“ usporedi sa soundtrackom „Paklenog šunda“, a usporedba je neminovna i potrebna, vidno je iz aviona koliko kaska za njim u nedorečenosti. Zaključak je da je Tarantino unatoč izvrsnoj startnoj u finišu malo usporio.

‘Yesterday’ soundtrack

„Yesterday“

Za razliku od Tarantina, Danny Boyle s „Yesterday“ ne da nije bio u prednosti, već se doimalo da je sam sebi na startu pucao u nogu. „Kako obraditi Beatlese?“, stoji tako pitanje u knjižici soundtrack albuma „Yesterday“, a ispod njega je Boyleov odgovor: „Nikako!“. I dakako tog zlatnog pravila se redatelj očigledno nije držao, uz to, još u ovo vrijeme masovnih cover i tribute pošasti na klupskim pozornica diljem svijeta. Kao da ga je netko uspio nagovoriti da svjesno krene upropaštavati svoju redateljsku karijeru. I to ni manje ni više njega; svojevrsnu rock ikonu među redateljima, kužera i velikog fana Beatlesa. No kakav je rezultat?

U najkraćim crtama; film nisam gledao, ali me nakon preslušavanja soundtracka zanima pogledati ga. I meni je kao Beatles fanu došlo deset puta u deset sekundi da prekinem ‘slušanje svetogrđa’ u uvodnoj šlampavoj izvedbi klasika „Yesterday“, ali sam otrpio do kraja kad pjesmu prekine dijaloška forma u kojoj jedno od dvoje glavnih glumaca postavi pitanje: „Tko su i što Beatlesi?“. To je bio klik samo za izvrtjeti sve opcije ‘života pod kamenom’ i kako je moguće da netko od današnje omladine uopće postavi to pitanje. Nije mi trebalo previše da shvatim da Beatlese danas obično sluša upravo ona mladež koja živi ‘pod nekim kamenom’, pa u nedostatku internetskog signala iz muke i očaja posegne za bakinom kolekcijom ploča i tamo nabasa na njih.

Gdje se danas uopće mogu čuti Beatlesi? Koji je to eter? Koje su to top liste? Njihovi album nikad nisu na sniženju, a za filmske sountracke ih rijetko daju. Imaju status nekog zaštićenog blaga, za razliko do nekad, kad su bili sveprisutni, time i neizbježni. Je li toga bio svjestan i Boyle kad se prihvatio svog nezahvalnog filmskog zadatka? Na koncu, kome drugom povjeriti takvu odgovornost da inspiriran glazbom Beatlesa (koja će biti ponovno izvedena) snimi singalong film za mlade?

Tu dolazimo do drugog genijalca u priči, onog glazbenog, a to je Richard Curtis. On je u dječačkoj dobi za Božić uvijek želio samo jednu stvar, a to je ploča od Beatlesa nakon što je zauvijek bio njima inficiran čuvši na radiju „Love Me Do“. „Koliko glazba Beatlesa može realno trajati?“, pitao se tako Curtis prije nego li se krenulo u snimanje filma „Yesterday“. Može li ona imati jednaki utjecaj na današnje mlade kao što je imala na njega? Zbog toga se i odlučio zaigrati. „Zaigrati“ je tu ključna riječ, jer ono što nakon uvodne pjesme sountracka „Yesterday“ slijedi jest jedna prava pravcata zaigranost. Zaigranost po oštrici noža. Zaigranost s emocijama svakog ‘Beatles puritanca’. Zaigranost aranžmanima i rastezanje pjesama Beatlesa u sve moguće i nemoguće forme. Poput nekog testa izdržljivosti, u smislu: što sve mogu podnijeti te pjesme, a da i dalje budu fascinantne na svoj način, da drže vodu.

Dakle Curtis i Boyle su pronašli formulu da stvari moderniziraju, ako se tako može reći, ili bolje; prilagode. Zaigrali su se toliko hrabro i rubno da su napravili puni krug, kad recimo, pjesmi Beatlesa date aranžman koji priliči Oasisu i time uspješno i uvjerljivo opet na jedan originalan i živahan način ispričate glazbenu povijest.

U tom smislu je sountrack „Yesterday“ gotovo pa pljuska svim onim brojnim glazbenim težacima kojekakvih Beatles tribute bendova koji nemaštovito drndaju, kak’ ti, originale preobučeni u Johna, Paula, Ringa i Georgea na pozornici. Curtis i Boyle su izbjegli malograđansku pozu lažnog štovanja nedodirljive svetosti Beatlesa i kreiranja eventualno bljutavo dosadnog kopiranja, u najsitniji detalj, originalnih izvedbi. Umjesto toga oni kao da su odabrane pjesme podvrgli naučnom eksperimentu u kojem su za ishod dobili rezultat koliko su te pjesme i dan danas genijalne, gledano i kroz strukturu i kroz smisao, i da bi bilo šteta da ih se ne iskoristi za singalong film koji će nekoj mladoj duši biti prvi susret s genijalnošću Beatlesa.

Ocjene:

„Once Upon A Time In…Hollywood“ (Sony Music / Dancing Bear, 2019.): 7/10

„Yesterday“ (Universal Music, 2019.): 8/10

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X