Glazba u funkciji novca i političke dominacije

Promocija glazbenika postala je sve skuplja, a velik dio troškova odnosi se na kartelsko kupovanje medijskog prostora, koji psihološkim principom nazvanim ‘efekt puke izloženosti’, dovodi do toga da sadržaj zavolite.

  • 51
    Shares
(Foto: Tvrtko Maras)

Pred dosta godina, došao sam na školsku priredbu svoje kćeri. Razrednica je odlučila popratiti priredbu i zabavom, pa je pustila glazbu na koju su djeca par minuta poskakivala i plesala. Prilično je neugodno bilo slušati lošu glazbu, repetitivnu i nasrtljivo uništavanu udaraljkama, s trivijalnom zamjenom za melodiju, ali najgori od svega je bio tekst.

Seksualno implicitne poruke su govorile da se ljujaju kreveti, što je razlog da žena “sve oprosti”, iako zna da “dragi nikada nije bio samo njen”. Djeca su podučena da će “u tijelima gorjeti”, i da će sve postati glad i strast. Bez obzira na implicitno objašnjene promiskuitetne seksualne odnose, objašnjeno je i da žena “pukne od smijeha” kad joj muškarac kaže da ju voli – dakle, ljubav je smiješna, ali upaljena tijela vrijede. Objašnjeno je i da ženi nije važno što ju muškarac uvijek zove imenom druge žene, jer ona ne treba ništa osim onoga što on najbolje zna.

Da se razumijemo, ja sam dijete člana SKOJ-a i ateist, moji prigovori ne dolaze iz neke katoličke ili konzervativne perspektive. Bio sam začuđen što su moji susjedi i prijatelji katolici, glasači HDZ-a, deklarirani konzervativci, prihvatili stvar bez i jednog prigovora, iako su nam djeca bila u nižim razredima osnovne škole.

Radi se o tome da se situacija dogodila uz nekoliko vrsta socijalnih pritisaka. Prvi pritisak je sigurno autoritet škole i nastavničkog kadra. Ako kažete učiteljici: “Molim vas, možete li prekinuti tu glazbu, potpuno je neprimjerena kvalitetom, a ima i implicitno potpuno amoralne seksualne poruke”, doveli biste se u poziciju da vam ostatak osnovnog školovanja dijete provede uz stigmu “čudnih roditelja”. Drugi socijalni pritisak su ostali roditelji, koji su oduševljeno đuskali sa svojom djecom.

Treći socijalni pritisak je status glazbe u društvu – mediji su nam svakodnevno “ravnali vijuge” sličnim smećem, a rade to do danas.

Tako formirane razine socijalnih pritisaka ne mogu biti slučajna pojava, radi se o nametanju kvalitete na širokom društvenom i naravno, političkom frontu. Ne mislim tu na politiku nakon 1990. godine jer su politički utjecaji s iste strane, sada sa strane naših “saveznika”, počeli mnogo prije i bili dobro organizirani u svom prodoru na lager bivših socijalističkih država.

Na dosadašnje bi se tvrdnje moglo prigovoriti na više načina:

– spomenuta pjesma i nije toliko loša;
– opisani socijalni pritisci su pretjerano naglašeni, možda se stvar jednostavno sviđa učiteljici;
– političke su implikacije nategnute.

Na takve prigovore htio bih čitatelje podsjetiti s dobro elaboriranim mišljenjem iz zapadnog, britanskog izvora o tome da glazba postaje sve lošija. Spomenuti izvor nije izvlačio političke implikacije, ali jest dao dovoljno osnove da se o njima donesu zaključci. Kao što nam je na jednom skupom predavanju rekao jedan skupi profesor s jednog od dva najbolja i najstarija britanska sveučilišta, među britanskom elitom postoji dogovor da se “očite stvari ne govore”.

Elaborirano mišljenje (prevedeno na hrvatski) nalazi se u video prilogu na linku ispod:

Zamislite koliko su nakaradne neke od sljedećih činjenica.

Po objektivnim, fizikalnim mjerama, glazba postaje sve lošija. Dinamički raspon i boja tona sve su siromašniji. Na prvi pogled se vidi da su tekstovi sve gluplji – primjerenijeg izraza nema. Promocija glazbenika postala je sve skuplja, a velik dio troškova odnosi se na kartelsko kupovanje medijskog prostora, koji psihološkim principom nazvanim “efekt puke izloženosti”, dovodi do toga da sadržaj zavolite. Obrazac “kačenja” za pjesmu, odavno nazvan “milenijski whoop”, ponavlja se u gotovo svim pjesmama.

Najgore od svega, glavnina tzv. “hit produkcije” globalne pop scene (zapravo zapadne scene) potiče od dva čovjeka potpisana kao autori pjesama: jednog Šveđanina i jednog Amerikanca, tj. Maxa Martina i Lukasza Gottwalda. Dok vi mislite da je hit od Justina Biebera, Katty Perry, Weeknda pa i Justina Timberlakea imate posla s potpisanim autorima za koje smatram da i nisu pravi autori, nego su samo potpisi, virtualni autori širokog, politički čvrsto podržanog komplota zapadne dominacije. Ako ste malo više proučavali situaciju, zapitati ćete se kako se odvija takva propaganda među raznim producentima i produkcijama malih, vazalskih zemalja krupnih zapadnih dominatora? Pitanje vas neće zanimati ako razarate nečiju obitelj, ako na ljubavne izjave pucate od smijeha, i od partnera želite samo ono što najbolje zna, ono od čega tijelo gori. Dok se ljujaju kreveti, ti da bu di bu da, zaboravit ćete sve.

U nekom trenutku me zabavio i medijski nastup jednog od članova grupe, kada je odgovorio na pitanje novinara kako komentira tvrdnje da je njihova glazba zaista vrlo loša. Član grupe se imao obraza pozvati na činjenicu da imaju mnogo publike i da se dobro prodaju, okrivljujući za ogovaranja, naravno, one manje “uspješne”. Uspjeh zaista zna biti vrlo skup, ponekad moraš biti i budala, ili bar obraz uštaviti do izdržljivosti opanka. Situacija je poznata na rubnim područjima carstava u raspadanju, no još više, i u njihovim središtima…

  • 51
    Shares

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh