Provjerili smo kako potmula poetika Goribora funkcionira u mediteranskom podneblju.
Iznimno autističan bend pred publikom koju su od malih nogu filali adrenalinskim poskočicama. Grupa koja je opjevala sav mrak rodnog im Bora susrela se s gradom u kojem se vlastiti mrak ne priznaje iz inata. Umjetnici koji malo govore i publika kojoj nikad ne manjka riječi. Goribor u Splitu. Depresija na euforiju. Hladno na toplo.
Kombinacija u kojoj se nadopunjuju obje strane. Repetitivni manirizam Aleksandra Stojkovića u prepunom je Quasimodu naišao na objeručnu podršku. Jednoličan ton Goribora, u kojemu se krije sva paleta aranžmanskih krivulja, u stanju je svakom pjesmom izazvati euforiju iz drugog plana. Potreban je samo slušatelj koji je u filmu, koji je dovoljno otvorenih ušiju i uma. U Quasimodu je idealna situacija za sjedinjenje s bendom – bijega nema, osuđeni ste na slušanje, znojenje zajedno s glazbenicima.
Goribor u takvoj stiješnjenoj situaciji dolazi po punog izražaja. Od „Ko sam“, „Sjajnih niti“ do „Uzalud se budiš“, kako su minute protjecale, Goribor je gutao dvjestotinjak posjetitelja potmulim post-rock zalogajima, začinjenim jedinstvenim intermezzima disca i bluesa.
Stojković se, dakako, nijednom licem nije okrenuo publici. Njegov Goribor ne poseže niti za jednim scenskim trikom, nudi samo nepatvorenu rock poetiku, sabijene zvučne slike i stihoklepački hiperrealizam.
Splitska publika i u ovakvom konstantnom težinom pritisnutom ozračju, ipak traži spektakl. Koliko god kuži i zna da Goriboru ne treba povratna reakcija takve vrste, svejedno su, primjerice, „Sjajne niti“ otpjevane zborno. Goribor je trijumfirao sinoć u Splitu, na Dan žena prikazao se u svom standardnom autističnom izdanju u kojem se malo kaže, a „razgovor“ je uglavnom jednosmjeran. Takvo stanje stvari savršeno je funkcioniralo cijelih sat i pol. Moglo je i duže, ali kako imaju mjeru i u onome što odsviraju, Goribor ima mjeru i u vlastitom trajanju na bini.