I nakon jednogodišnje koncertne pauze opojni sindrom zaljubljenosti zagrebačke urbane publike u bend Goribor, iz postindustrijskog gradića na granici s Rumunjskom, u osvit snimanja live-albuma eruptirao je rasprodajom najpropulzivnijijeg hrvatskog kluba, Vintage Industrial Bara na Savskoj cesti. Za fanove koji su dojahali i iz Srbije i Slovenije na narkoleptičnu porciju svima simpatičnog ništavila već je prve večeri prodano šestotinjak karata. Večerašnji će koncert zacijelo samo poravnati neki novi standard svakako vitalnih klupskih fenomena kakvom smo proljetos mogli svjedočiti na tri dana rasprodanom KSET-u za koncerta grupe S.A.R.S.
Nepretenciozni i dugometražni jam sastav s pjevačem koji u profilnom kontrapostu niže tako jednostavne istine svakodnevice, stvorio je tu rijetku scensku situaciju u kojoj su stihovi ubojitiji i od refrena. Podbočen Pitijevom blues-rockerskom gitarom, basom i bubnjevima, onim jedinim što taj njihov zvuk na prijelazu iz treće u četvrtu brzinu još veže uz rockeriju, bili su prihvaćeni od samog početka. Ne samo da je golemo društvance u publici očito već izlizalo dupli album „Evo je banja“, nego je i izgubljena generacija pored Damira Avdića kao glasnogovornika, očito u Aleksandru Stojkoviću St-u prepoznala i svog gurua koji ipak više cijeni lajnu žutog, panj dobrog šiša i litru votke, od bilo kakvog novokomponovanog bombončića. Tako da je u njihovoj publici dječurlija prije iznimka nego li sastavni dio.
Kičma pjesama opet su bile matrice sa laptopa, oko kojih su Uža i Darko naslagali ovaj put daleko više ‘mesa’, a dobili smo i bubnjarski solo. Stih o „duši crnca“ ostavljen je za bis, dočim su repertoar prošarale „Voli me“, „Uzalud se budiš“, „Kiša“, „Sjajne niti“ i „Bez“. Nesimetričnost prizora u kojem Piti započinje solo malo prije nego li će St dati znak da se završi pjesma, tako da pjesma završava fade outom nekima se i nije baš svidjela. Ali draž koncerata ovog benda baš i jest u toj nebrušenosti, zbog koje se atmosfera reflektirajućeg trip-hopa lako slijeva u blues. Čemu je svakako pridonio i Frajmanov uvodni set u kojem je dvaput pustio Morphine, R.L. Burnsidea i druge iščašene „rockere“.
I makar su gradom prošli mnogi idiosinkratični frontmeni ne pamti se kad je posljednji put viđena ovakva simbioza s mikrofonom. Iskorišten na toliko kreativnih načina, koji osim shizofrenije reflektiraju i jednu socijalnu agoniju, mikrofon je bio više od onog osnovnog – sad stalak, sad šalter, sad kramp… i ne bi bilo neumjesno parafrazirati sud koji je prije stotinjak godina izrečen povodom smrti najvećeg sina ekspresionizma naših naroda i narodnosti, da se ovdje bez sumnje radi o lirici izležavanja i poeziji kljucanja. Ako i jeSt pjesnik nekakva otpora, St je pjesnik pasivnog otpora. O čemu jasno poručuje i završna pjesma s posljednjeg albuma, „Ne računajte na nas“. Valjda je producent Edi Cukerić uspio uhvatiti nešto od toga sinoć i uživo.
Saznajte više:
Aleksandar Stojković: Najgore je kad čovjek pomisli da može sve kontrolirati
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
