Premda objavljen kao novi album Gorillaza, ‘The Now Now’ puno je bliži ‘Everyday Robots’, solo prvijencu Damona Albarna, do te mjere da ga po mnogočemu možemo smatrati njegovim nastavkom.
Riječ je o materijalu napisanom, snimljenom i izdanom na brzinu, kako bi najpopularniji crtani bend imao povoda za novu rundu nastupa po velikim svjetskim festivalima. Jednog od svojih zaštitnih znakova, angažiranja prave vojske gostujućih pjevača iz svih žanrova i podžanrova popularne glazbe, na ovih su se jedanaest pjesama skoro sasvim odrekli, izguravši Damona i njegov sugestivan iako pomalo ravan vokal u prvi plan.
Poveznicu s ‘Robotima’ otkrivamo i u minimalističkom instrumentariju, svedenom tek na poneki efektan beat, sample ili dionicu na sintesajzeru koje u stvarima poput „Kansas“ i „Sorcererz“ nisu dobile priliku pretvoriti se u nešto kompleksnije i glazbeno intrigantnije, ostajući gotovo na razini demo snimke.
Najviše pozornosti tako privlače pjesme koje zvuče kao bjegunci s plesnog podija nekog ušminkanog njujorškog ili londonskog kluba ranih osamdesetih („Tranz“, većinom instrumentalna „Lake Zurich“), vremena kada se nakratko činilo da će kičasti synth-pop zakucati i posljednji čavao u lijes rock’n’rolla.
U „Magic City“ i „Fire Flies“ Albarn je ogoljenim electrom bezuspješno pokušao prikriti trajnu fascinaciju ekscentričnijim predstavnicima britanskog psihodeličnog popa, dok su gitarom legendarnog Georgea Bensona pojačana „Humility“ i „Kansas“ gorko-slatke džepne simfonije u kojima ćemo iza upbeat melodija nabasati na nešto mnogo mračnije. Na ključne albume ‘Gorila’ u konačnici evocira tek „Hollywood“, kako repanjem Snoop Dogga, tako i zaraznim spajanjem neodisca s ranim houseom i hip-hopom.
Sve u svemu, „The Now Now“ djeluje pomalo nedovršeno, kao da je izašao prije nego što je Albarn obećavajućim glazbenim idejama podario skladateljski i produkcijski tretman kakav zaslužuju. Čini se da je i on obolio od ‘Štulićizma’, odnosno da je počeo objavljivati baš sve što napiše.
Ocjena: 5/10
(Parlophone, 2018.)