‘Uno’/’Dos’/’Tre’, trilogija albuma objavljena u samo godinu dana, trebala je biti novi dokaz snage i kreativnosti, pravi ‘magnum opus’ Green Daya, no na kraju se pretvorila u daleko najlošiju odluku njihove karijere, komercijalno samoubojstvo koje je umalo dokrajčilo bend. Dvanaest pjesama okupljenih pod nazivom ‘Revolution Radio’ ponovno ih vraća na pravi put.
Spomenuta trilogija, baš poput „Sandiniste“ velikih im uzora The Clash, imala je svojih trenutaka, ali njih u tolikoj gomili „fillera“ stvarno nije bilo lako iskopati, a i volje za kopanjem imali su samo najžešći fanovi američke trojke. Također, želja da prošire zvuk svime od indieja do alternativnog rocka prečesto je djelovala isforsirano, čega su očigledno i sami itekako svjesni pošto se na „Revolution Radio“ gotovo nimalo ne odmiču od onoga što najbolje rade.
Uvodna „Somewhere Now“ tako je još jedna posveta Peteu Townshendu i slavnim danima The Who u kojoj nakon nježnog akustičnog uvoda slijede stadionski refren i bubnjanje koje zvuči kao da je u studio navratio duh pokojnog Keitha Moona. Vratolomna brzina najavnog singla „Bang Bang“ i pop-punk naslovne skladbe odvode ih natrag na početke, „Bouncing Off The Wall“, „Youngblood“ i „Too Dumb To Die“ djeluju kao izbačene stvari s „Idiota“, dok završna balada „Ordinary World“ pokušava i ne uspjeva postati novi „(Good Riddence) Time Of Your Life“.
Bille Joe Armstrong se ovoga puta nije iskazao kao tekstopisac, posebno kada pokušava mijenjati i popravljati svijet – u navedenoj „Bang Bang“, primjerice, „rame uz rame“ stoje „photobombe“ i rat u Vijetnamu (?!). Iznimka su tek ispovjedni stihovi pjesama „Troubled Times“ i „Still Breathing“, svojevrsnih kronika njegove, još uvijek prilično nedavne, borbe s ovisnošću.
Sve u svemu, „Revolution Radio“ je solidan album Green Daya koji povremeno („Somewhere Now“, „Troubled Times“, bijesna „Say Goodbye“) stidljivo najavljuje da bi u budućnosti ponovno mogli snimiti nešto jačine „Američkog idiota“. Ili barem „Dookieja“.
Ocjena: 7/10
(Reprise/Dancing Bear, 2016.)