Green Day ‘¡Tre!’ – redefinicija stadionskog rocka se nastavlja

Trilogija se pretvorila u kvadrologiju. Green Day zatežu strunu mogućeg zasićenja do krajnjih granica, no još uvijek nisu dosadili u tom eksperimentu. Što je svakako dobar znak. Bar za sada.

Green Day '¡Tre!'

Na albumu „¡Tre!“ punk eksplozivnost se sve više povlači pred baladnim ugođajem u kombinaciji s dobro poznatim opernim „Jesus Of Suburbia“ stavom često podebljanim hornovima i gudačima, što je opet iznenađenje, jer je stvoreno svojevrsno meddley ozračje, suspenzija pred kulminaciju s „Quatro!“. A možda i ne. No i dalje je onaj potpuno neopterećeni pristup i lakoća kojom bend vlada s harmonijom i ritmom, kao da su u nekom virtualnom ‘Pimp my music’ supermarketu birali najbolju robu za sklapanje pjesama, a opet pored sve te stare američke škole upotrebe zaraznih harmonija su se pobrinuli da ista ne ostane bez sadržaja kad su u pitanju tekstovi. To je i ono što ih dobrim dijelom izdvaja od većine grupa s kojima su krenuli svojevremeno u isto vrijeme i koje su s godinama prešišali.

Na „¡Tre!“ su i dalje dobrano u teritoriju The Beatlesa, ali ne u njihovj kasnijoj fazi, koju britanski bendovi nemilosrdno raubaju još od pojave britpopa, već onoj prvoj višeglasnoj, kad su liverpulske Bube voljele i mame i kćerke. Možda je čak i pogrešno reći da tu ima samo Beatlesa, ima i The Monkeesa i The Beach Boysa pomiješanog s američkim AOR-om iz 70-ih. Sve je to ubrzano agilnošću jednih Ramonesa, tako da koliko god to zvuči izlizano, Green Day su čvrsto ustrajni u redefiniciji rocka ovim spektralnim povratkom korijenima. Iz svakog razdoblja su uzeli najuspješniji klišej, provukli ga kroz svoju matricu i ispucali rock koji je upotrebljiv u stadionskim gabaritima jednako kao i klincima koji pikaju prve akorde u životu. „Brutal Love“ i posebice „Drama Queen“ se čini posebno podatne za potonji zaključak.

No ovaj album je potpisniku ovih redaka za mrvicu bolji od prva dva jer se osjeća da nema niti jedne suvišne pjesme. Cijela konstukcija se čini kompaktnija. Uvodna „Brutal Love“ također nosi onu uzvišenost i pompoznu gradaciju kojom je „Oh Love“ zatvorio „¡Uno!“. Novi „Jesus Of Suburbia“ pokušaj se iščitava iz „Dirty Rotten Bastards“, čiji je jedan break namjerno identičan s prvog punk-opera komada s „American Idiota“ i time utkan kao prepoznatljivi potpis grupe, a da se ne spominju i klasični hard rock manirizmi u obliku solo duela između solo i bas gitare. Brzi punk komadi poput „Missing You“, „Sex, Drugs & Violence“ i „99 Revolutions“ fluidno prolaze kao vrući nož kroz maslac, i naravno album zatvara klavirska balada „The Forgotten“ koju se lako može okaraterizirati kao vrhunac predvidljive patetičnosti za kraj, ali opet ni njoj se ne može prigovoriti zašto je na tom mjestu i u toj ulozi (za koju je i kreirana).

Ono po čemu su bitni „¡Uno!“, „¡Dos!“, „¡Tre“ (i skorašnji „¡Quatro!“) jest salto mortale koji do sada nije izveo niti jedan benda stadionskog rocka. Stadionski rock je jednostavno kategorija za sebe, ekskluzivni klub malog broja izvođača koji su upravo zbog svog mega-popularnog statusa automatski ograničeni u scenskom eksperimentiranju, jer imperativ sviranja u najvećim prostorima uvijek uvjetuje best of listu, nekad proširenu, nekad suženu, ali uglavnom nikad bez hitova koju su glazbeniku omogućili taj status. Green Day se s ovim nenadanim diskografskim korakom odlučio na riskantne promjene. Naravno da su Billie Joe Armstrong i društvo ovim potezom zagrabili u najmlađi sloj svoje potencijalne publike i istom na velikom pladnju ponudili pjesmaricu od četrdesetak pjesama za usvojiti, no izazvali su i svoje starije fanove i izmakli im ispod nogu tepih koncertnih očekivanja.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=GdLYCjTACpQ[/youtube]

Desetljećima je uvriježena koncertna praksa da novi materijal bude predstavljen kroz 3-4 pjesme, a potom je na redu best of happening. No što očekivati u ovoj situaciji kad jedan koncert nije dovoljan da se predstavi odjednom 3-4 nova albuma? I ono najdelikatnije u tome jest koliko nove i koncertno neuhodane pjesme posjeduju kvalitete i himnične snage da drže veliku masu u ekstazi, posebno kad na red dođe bis?

Ovaj niz albuma najviše ide u korist toj tezi da je Green Day odlučan u tome da potpuno osvježi svoj koncertni repertoar. Nema drugog razloga za ovako sumanuto i obimno objavljivanje novog materijala. Ovo je spaljivanje mostova iza sebe. Jer koliko se mogućim čini da će grupa ovaj albumski niz predstaviti s primjerice 6-8 pjesama i potom se držati starog seta? To bi bilo dvije pjesme po albumu, na što se ne bi trebalo kladiti. Prije će biti, a možda i  jedina opcija, da će najbolje iz prošlosti na koncertnim listama opstati u obliku 3-4 all time hita, dok će ostatak biti: Uno, Dos, Tre, Quatro!

Istina je da su Pink Floyd morali napraviti cijeli „The Wall“ koncept kako bi prvi preokrenuli stvari po pitanju set liste velikih evenata, no ovdje je čini se ipak riječ o drugačijoj koncepciji. Ako je osnovni pankerski stav rušenje starih vrijednosti i uspostavljanje novih, kako onda protumačiti ovo što je napravio Green Day? Ako bendu pođe za rukom, svakako će biti drugi koji su preko noći pretumbali vrijednosti stadionskog rocka. Na kraju krajeva zašto revoluciju pokrenuti iz kluba, kad možeš i na stadionu?

Ocjena: 9/10

(Reprise Records / Dancing Bear, 2012.)

Prijašnje recenzije:

Green Day ‘¡Dos!’ – ubrzanje punk megalomanije

Green Day ‘¡Uno!’ – blažena infantilnost

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X