Greta Van Fleet ‘Anthem Of The Peaceful Army’ – pomicanje satova unatrag

Dva sunca. Jedno u punom sjaju, drugo u pomrčini. Iz daljine se približavaju četiri siluete i vojska iza njih, dok krajolik neodoljivo podsjeća na onaj viđen na naslovnici albuma ‘Houses Of The Holy’ Led Zeppelina. Puno simbolike i dualnosti sadržano je već u naslovnici prvijenca ‘Anthem Of The Peaceful Army’ mladog mičigenskog benda Greta Van Fleet. Glazba im nosi sličnu poruku. A reakcije? Nekima se pomračilo, a nekima zasjalo. Ravnodušnost je isključena.

  • 58
    Shares
Greta Van Fleet ‘Anthem Of The Peaceful Army’

U tjednu objavljivanja, „Anthem Of The Peaceful Army“ bio je najprodavaniji album u SAD-u gledano kroz prodaju formata albuma (jer su streaming servisi malo zakomplicirali brojanje u tom dugogodišnjem ‘zlatnom standardu’ popularnosti). U vremenu kad su trap i EDM brutalno izgurali sve oblike rocka s top lista, odjednom na prvo mjesto zasjedne bend koji obilato baštini zvuk Led Zeppelina i donosi organske ritam paterne s kraja šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To četvorku imena Greta Van Fleet čini fenomenom, što svakako zavrijeđuje opširniju analizu, kako u kontekstu vremena i slušateljske publike, tako i u tome je li rock napravio ‘puni krug’ kao forma ili se pak resetirao i kreće u potpuno neočekivanom smjeru.

Ako se samo ovlaš sagledaju koncertne prilike i ponuda, ne može se pobjeći od činjenice da je segment tribute bandova u porastu, što ukazuje na dihotomiju u kojoj novo i kreativno gubi utrku spram reciklažnog glazbenog sadržaja. Reunion je već desetljećima najisplativija forma kad je o koncertima riječ. Razlog tome je što su velika poglavlja rocka iza nas i desetljećima udaljena. Ruku pod ruku tome ide i konstantna medijska reciklaža tih poglavlja. A da se mlade duše u takvom ozračju mogu zateći još u najmlađoj dobi svjedoči mnoštvo televizijskih talent natjecanja koja se ne bave ničim drugim već reciklažom i otkrivanjem mladih grla u starom ruhu (svejedno bio to rock ili pop). Mlada publika naravno nikad nije i uglavnom nikad neće vidjeti te heroje rocka u punoj snazi i u trenutku kad ih je trebalo vidjeti i čuti. Led Zeppelin su jedni od tih heroja. Spomenut ću samo njih, jer su oni ovdje i u kontekstu i u fokusu.

Želi li osjetiti makar dašak Zeppelina uživo, ta tek stasala mlada publika na kraju svojih tinejdžerskih godina i na početku dvadesetih može sebi jedino priuštiti odlazak na neki tribute/cover koncert. A tamo će se također miješati s nostalgičarima raznolike životne dobi koji sve slabije uspijevaju uhvatiti tok s trendovima, ili to naprosto ne žele, jer je nostalgija stvar isključivosti.

Što pak ostaje okorjelim fanovima Led Zeppelina, grupe koja je po svim parametrima prodaje, najpopularnija rock grupa svih vremena? Jedino da čekaju neke nove i neotkrivene bootlege, kojih jednostavno više nema, ili da se iznova prepuste slušanju nečega što su već tisuću puta preslušali. Je li to generacija tzv. baby boomersa? I da i ne. Baby boomersi su u osmom i devetom desetljeću svog života. U tržišnom segmentu glazbenog biznisa njihov ukus i konzumerske navike su gotovo minornog značaja. Šezdesete su se dogodile prije pola stoljeća.

Oni rođeni krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih jednostavno ne mogu pojmiti faze rocka kroz neku lentu vremena. Internet im je omogućio sve i odmah. Sve je samo stvar izbora, a omiljeni zvuk i omiljeno glazbeno razdoblje će one sa zrncem talenta i volje u njihovim formativnim godinama ‘usisati’ i od njih napraviti u nekom virtualno-glazbenom smislu ljude onog vremena. A nije da već duži period ne niču takva imena na svjetskoj sceni – savršeni copycat pojedinci davno minulog zvuka i vremena. Hoćemo li krenuti od Michaela Bublea koji je startao kao Sinatrin klon ili Joss Stone koja je još kao tinejdžerica na talent showu ‘disala’ kao neka jazz i soul diva iz pedesetih i šezdesetih? Ili Amy Winehouse, kojoj je najveće postignuće u karijeri, gledano iz njene osobne perspektive, bio duet s Tonyjem Benettom? Sjetimo se samo prvijenaca Florence Welch i Jakea Bugga. Florence je zvučala kao da je gutala LSD s jednom Grace Slick, a Jake Bugg kao da je ispao iz torbe Boba Dylana. Jednostavno kazano, fascinacija idolima u formativnim godinama je moćan osobni pokretač.

Pored grupe Greta Van Fleet, imamo još jedan ovogodišnji primjer, a to je australski sastav Rolling Blackouts CF koji je apsolutni izdanak alternativnih devedesetih i nikad ih po tome što sviraju ne bi uvrstili u drugo desetljeće 21. stoljeća. No ako se vratimo na Led Zeppelin i njihovu glazbu, nije ni ona u početku bila originalni izdanak. Obrade blues standarda, ali i otvoreno plagiranje zbog kojeg su znali završiti i na sudu, čak i proteklih godina. Ono što ih čini vječnim jest to što su to sklopili u formu koja se za rock pokazala kao jedna od najboljih i najdugovječnijih, a to su napravili mladi. I nikad, ali nikad se u sferi pop kulture ne smije u jednadžbi zanemariti mladost kao adut. Rock and roll voli mladost. On je i postao to što je postao jer je bio prva glazba za mlade, od Chuck Berryja kao originatora, pa nadalje.

U sferi hard rocka je pak nepisano pravilo da si popularan onoliko koliko si se približio Zeppelinima – gledano od ritam sekcije, stava i sola električne gitare, vrištećeg muškog vokala, pa do fantazijsko-mističnog narativa cijele priče kao cjeline. Je li najveći kanadski hard rock bend Rush već na početku karijere bio proglašen plagijatom Led Zeppelina? Jest. Je li Whitesnake s dolaskom bubnjara Cozyja Powella bio proglašen Zeppelin surogatom? Jest. Zanemarimo čak i potpune neuspješne rip-off poteze, kakvih je bilo puno, a jedan od ‘glasovitijih’ je bio kratkotrajni američki bend Kingdom Come. Koliko Zeppelina ima u narativu cijelog opusa jednog Jacka Whitea? Općenito, puno. Što je bila prijelomna točka da Foo Fightersi Davea Grohla uđu u arene i na stadione? Pjesma „Pretender“ s albuma „Echoes, Silence, Patience & Grace“ iz 2007. A „Pretender“ je samo takav zeppelinski otkivak, kao što je i balada The Culta „Ciao Baby“ u akordnom nizu preslika pjesme „Tangerine“. Primjera je previše.

Naravno, u svemu postoji ono što se zove granica dobrog ukusa, jer je uvijek pitanje koliko duboko prodrijeti u zvuk Zeppelina. Dobar primjer za to bila je grupa Rival Sons, za kritiku su ušli previše, no publici se to u solidnoj mjeri svidjelo. U svjetlu toga Greta Van Fleet tu dolazi kao suludi izuzetak. Oni su apsolutni klonovi Led Zeppelina. Ne jedan ili dva člana benda, već sva četvorica. Imaju godina koliko su imali i Zeppelini kad su počinjali. Dakle prosjek im je dvadeset ‘i kusur’. Da su samo par godina stariji vjerojatno se ne bi dogodilo ništa od onog što im se događa jer bi apsolutno sve bilo u domeni teškog kalkulantskog poteza, a ovako su prvi publicitet dobili kao zanimljiva copycat tinejdžerska priča, više iz rubrika ‘vjerovali ili ne’ ili ‘zanimljivosti iz nekog talent showa’, pa su kao takva ‘zanimljivost’ dobacili i do očiju i ušiju samog Roberta Planta, koji se s nostalgijom prisjetio svoje mladosti i blebnuo da su Greta Van Fleet novi Led Zeppelin i time kao da im je ‘izdao potvrdu’ da su na pravom putu. Sve nakon toga je povijest.

U trenutnoj situaciji, oni su klinci iz američke provincije (Frankenmuth, Michigan) predvođeni braćom Joshom, Jakeom i Samom Kiszka odraslima na bogatoj kolekciji ploča svog oca od čije glazbe je najveći magnet predstavljao opus Led Zeppelina. Fanovski opijeni tom vibracijom, ali definitivno premladi za kalkulantske poteze. Njihov najveći adut nije Republic Records koji tu de facto samo radi veliku podršku (dakle, uloženo je i puno novaca), već taj fanovsko-mladenački duh i energija koju su unijeli. A tu je i taj plantovski vokal Josha Kiszke koji para membrane i time navješćuje preokret u trendovima i otpuhuje indie rock melankoliju koja je obilježila ovo desetljeće. Otpuhuje je upravo onim nečim najmrskijim cijeloj ‘hipster generaciji’, koja je već dobrano ušla u svoje tridesete – hard rock reciklažom.

Tako su Greta Van Fleet i dočekani – kao poraz pokušaja da se nešto kvalitetno napravi, jer je, eto, industrija uzela ‘četiri manekena’ i prodala ih u Led Zeppelin celofanu. A neki novi klinci to puše.

‘Tektonske ploče’ su se pokrenule, „Anthem Of The Peaceful Army“ je game-changer. Greta Van Fleet to pokazuje prodajom albuma već u prvom tjednu u SAD-u i samostalnom svjetskom turnejom, čak i u Europi u kojoj se baš i ne događa da su respektabilne dvorane već bile rasprodane u trenutku dok neki rock bend još nije ni objavio svoj prvijenac. Nostalgija tu nedvojbeno igra veliku ulogu, ali i želja da se čuje bend sa zeppelinskom energijom. Ono što je tu razvidno jest da nije riječ o cover ili tribute bendu (ili i pojam ‘tribute’ s grupom Greta Van Fleet počinje mijenjati svoje značenje), već o jednoj uistinu novoj pojavi da neki mladi glazbenici u ‘cipelama’ svojih idola ulaze u potpuno novu i riskantnu kreativnu igru.

Greta Van Fleet tu nameće svoje pjesme, drsko i drčno, ni manje ni više nego potencijalne rock himne nove generacije. Dakle, potpuno suluda situacija u kojoj bi ih samo prije deset godina složno raščetvorila kritika, publika i svaki fan Led Zeppelina koji drži do sebe. Gore od toga bio bi samo bend koji bi odlučio u potpunosti nanovo snimiti neki originalni album Zeppelina u identičnoj copycat maniri (ali, tko zna, nije nemoguće da nekome i to padne na pamet). Ali, eto, vremena se mijenjaju. Rock je postao ‘igračka za starce’ koja je time izgubila svoje nekadašnje glavno gorivo – histeriju.

Greta Van Fleet upravo je pokušaj da se postigne ta nekadašnja histerija i gurne rock u ruke ‘najmlađima’, te se pri tom stvori onaj poznati disbalans u kojem je slijepo obožavanje mladih i drskih idola u dijametralnoj suprotnosti drvlja i kamenja koje na te iste idole istovaruje glazbena kritika. Je li u vrijeme najveće popularnosti Led Zeppelina bilo drukčije? Nimalo. To što se o njima tada pisalo, bi po današnjim parametrima bilo utuživo kao otvoreno iskazivanje mržnje. I sad je trenutak za uzeti u razmatranje „Anthem Of The Peaceful Army“.

Iskreno, ne baš laka zadaća za nekog tko je odrastao na Zeppelinima i tko bi kao pravi hipnotizirani konzument opet gledao da kupi neko novo izdanje nekih njihovog albuma iako ih već ima po dva ili tri u kolekciji. Po svoj prilici bih se trebao pridružiti kritičarskom rantu i iskipati svoj kamion gnojiva na Gretu Van Fleet. Ali, ne mogu. Simpatičan mi je taj njihov potez, ne zbog cijelog hypea koji se stvorio već stoga što su, koliko god to zvučalo čudno, od Zeppelina daleko koliko su im s druge strane blizu.

Prije svega, Greta Van Fleet ne posjeduje čvrsto uporište u bluesu, za razliku od Zeppelina koji su iz njega iznikli. I to se razvidno čuje bez obzira koliko se riffovi i paterni Grete Van Fleet naslanjali na pjesme poput „Whole Lotta Love“ ili „Rover“…ili, dovraga, čemu uopće nizanje poredbi, jer ih je hrpa. „Anthem Of The Peaceful Army“ je ionako satkan od Led Zepp manira. Greta Van Fleet, dakle, u svojoj formuli nema blues, a time znatno gubi na težini zvuka i na ozbiljnosti. Ali je pitanje koliko je ozbiljnost više na cijeni. U tu ruku je grupa lakša kategorija spram već prije spomenutih Rival Sons ili pak australskog benda Wolfmother i njihovog čitanje hard rock psihodelije u vrijeme objave eponimnog prvijenca.

Uvjerljiviji su kad se drže klasičnog riff rock obrasca u poletnijim pjesmama na albumu kao što su „Cold Wind“, „When The Curtain Falls“ i „Lover, Leaver“, bljedunjavi (iako odvažni) u kompleksnijim himnama „Age Of Man“, „Watching Over“ i „Brave New World“, te djetinjasti, patetični i banalni u baladama i akustičnim brojevima poput „You’re The One“, „The New Day“ i „Anthem“. Dokaz da su opet bili tanki s vlastitim pjesmama (kao što je to bio slučaj na prethodna dva EP-ija) vidi se kroz ponovljenu „Lover, Leaver“ koja se u završnici albuma zove „Leaver, Taker (Taker, Believer)“ kao skoro potpuni, a ne konceptualni, rip-off pjesme „Whole Lotta Love“.

Za razliku od autorstva koje je takvo kakvo jest, luckasto, u izvođačkom smislu se Greti Van Fleet nema što prigovoriti jer su udahnuli snagu jednom starom konceptu, na način kako samo mladost to može učiniti, potpuno predano i nesputano, te na način novog čitanja starog originala koji im je zarobio dušu i u čiju nadogradnju su uletjeli sumanuto i detaljno.

Jesu li zbog toga najgori bend na svijetu? Nisu.

Oni su prije početni segment jedne nove slagalice koja će rock zapuhnuti nakon njihovog komercijalnog uspjeha. Da, možemo očekivati nove Grete Van Fleet, daleko gore i bezidejnije, one koji neće ni znati za Led Zeppelin, već će im uzor biti upravo ovaj bend. Rock je vidio svakakve preobrazbe, ali ovakva, u kojoj sve kao da se križa s talent showom, se dosad nije dogodila.

Daleko od toga da su Greta Van Fleet trenutno najbolji, ali sigurno će unovačiti puno mladih duša u rokerske redove. Nismo dobili novi Led Zeppelin, ali se trebamo pripremiti za Zeppelinmaniju, pardon, Gretamaniju. Ona je već počela. Dolazi nova ‘armija’ i vidjet će se koliko će biti u znaku mirotvorstva jer su se duhovi uzburkali, a rock pastva se opet počinje dijeliti na pro i kontra, taman kad se činilo kako su sva razdoblja i stilovi među njom pronašli balans i uvažavanje.

Valjda u rocku tako mora biti, valjda je to rock and roll – može se protresti prije, za vrijeme i nakon upotrebe. Stoga pojavu grupe Greta Van Fleet ipak gledam s pozitivne strane – dobro je sve što sprječava taloženje. Tako je i ovo ‘pomicanje satova unatrag’, ako se gleda na ono što Greta Van Fleet svira, na velika vrata vratilo priču o rock and rollu u fokus sadašnjosti.

Uz sve, došli su posrnuloj gitarskoj industriji, k’o budali šamar.

Ocjena: 7/10

(Republic, 2018.)

  • 58
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh