‘Greyhound’ – Hanksova lekcija iz povijesti

‘Greyhound’ je u konačnici solidan film, povremeno prilično napet i tehnički vrlo spretno izveden, a svoje mane u vidu nedostatka razvoja likova i nedovoljne emocionalne angažiranosti donekle uspijeva prikazati čak i kao vrline.

“Greyhound”

Osim što je jedan od najcjenjenijih glumaca svoje generacije, čemu svjedoče dva uzastopna Oscara koja je odnio sredinom devedesetih, te jedna od najslavnijih osoba koje su preboljele koronavirus kada se epidemija počela širiti, Tom Hanks je i veliki zaljubljenik u povijest Drugog svjetskog rata, pa je tako u prvom desetljeću novoga stoljeća producirao popularne ratne serije “Band of Brothers” i “The Pacific” zajedno sa Stevenom Spielbergom s kojim je ranije snimio i film “Saving Private Ryan” s istom tematikom. Znajući to o Hanksu, ne čudi činjenica da je za svoj novi projekt odabrao film “Greyhound”, priču o kapetanu Ernestu Krauseu, zapovjedniku broda USS Keeling (kodnog imena Greyhound) čija je zadaća praćenje konvoja trgovačkih brodova za vrijeme tzv. Bitke za Atlantik i osiguravanje njihovog prolaza kroz vode u kojima vrebaju smrtonosne njemačke podmornice.

Zanimljivo je da se ovaj put Hanks prihvatio i pisanja scenarija za film, što nije prvi slučaj u njegovoj karijeri, ali dosad je napisao tek dva filma koja je sam i režirao, “That Thing You Do!” (1996.) te manje uspješnu romantičnu komediju “Larry Crowne” iz 2011. godine. Režiju “Greyhounda” potpisuje Aaron Schneider, dosad poznatiji kao direktor fotografije, a Hanks scenarij temelji na knjizi “The Good Shepherd” engleskoga književnika C. S. Forestera poznatog po višetomnim knjigama iz povijesti mornarice.

Za sam scenarij može se reći kako je minimalističan, a dijalozi se uglavnom sastoje od kapetanovog uzvikivanja naredbi u mornaričkom žargonu koji će prosječnom gledatelju biti teško razumljiv, pa se tako čini da je Hanksu i Schneideru glavni cilj bio prenijeti povijesno autentično iskustvo boravka na brodu za vrijeme pomorske bitke nego detaljnije prikazati stvarne osobe u ovoj priči. Jedino što saznajemo o glavnom liku izvan njegove službe vidimo u kratkom flashbacku na samom početku filma, ali i toj sekvenci je zapravo glavna zadaća u film ugurati i jedini ženski lik (Elisabeth Shue). Sve emocije koje tijekom za današnje standarde prilično kratkog trajanja filma od devedesetak minuta razvijemo prema Krauseu, možemo zahvaliti isključivo Hanksovoj nijansiranoj i suzdržanoj glumačkoj izvedbi.

Za sve ostale emocije zadužena je uglavnom glazba Blakea Neelyja, koja je grandiozna i upečatljiva, ali ipak previše prisutna i prijeti potopiti brod svojom težinom. S druge strane, svakako je pohvalno da Schneider i Hanks minimalističkim pristupom uspješno izbjegavaju patetiku kakva često zna pokvariti ratne filmove, pogotovo kada ogrnuta u naslage jeftinog patriotizma. Bez tog bremena, “Greyhound” ostavlja dojam još jednog filma u kojem Hanks igra jednostavnog čovjeka kojemu izvanredne situacije u kojima se nalazi predstavljaju da prikaže svoju prirodu i postane junakom, što je opis koji možda najbolje od recentnih opisuje njegovu ulogu u “Sullyju” Clinta Eastwooda, ali prošećete li Tomovom filmografijom, takvih primjera ćete naći mnogo.

“Greyhound” je u konačnici solidan film, povremeno prilično napet i tehnički vrlo spretno izveden, a svoje mane u vidu nedostatka razvoja likova i nedovoljne emocionalne angažiranosti donekle uspijeva prikazati čak i kao vrline. Moglo bi se čak reći i da treba hrabrosti snimiti tako jednostavan film u današnje vrijeme. Možda ga nećemo pamtiti kao vrhunsko dijelo u povijesti žanra, ali nećemo žaliti ni (kratkog) vremena koje smo mu posvetili kod kuće, kad mu je već, kao i mnogim drugima, epidemija zatvorila vrata kinodvorana.

Ocjena: 7/10

(Sony Pictures/Apple TV+, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X