Njujorški Guardian Alien i zagrebački Jastreb tresli su Močvaru sinoć svojim avangardnim rockom, sa tom razlikom što je Jastreb uvjerljivo jače zatresao i publiku.
Sinoćnji let Jastreba bio je vremeplov u prošlost. Točnije u sedamdeset i prvu-drugu. Osim po zvuku, Jastreb njeguje imidž rockera sedamdesetih godina. Brčine i duge kose, teški riffovi i tvrdi ritam gazili su sinoć po Močvari, ovog puta s pojačanjem na drugoj gitari bio je basist zagrebačkih Cojonesa.
Tijekom koncerta zamantralo mi se od repeta upeklog rokenrola i pomislio sam kako bi im pasalo ime Mantra, no nažalost to ime uzeo im je jedan bezvezni bend iz Istre. Ma kako se zvali, Jastreb je sinoć sletio u gnjezdo, a zadovoljna publika mantrala se u stonerskom ritmu i zabacivala duge kose tko je imao, tko nije, svejedno je mahao glavom.
Iz razgovora s novopridruženim članom benda, prije koncerta, saznao sam da su imali tek svega jednu probu prije ovog nastupa, no zvučalo je kao da od sedamdes’prve nisu stali prašit.
Ono što mi je smanjilo dojam bilo je najava svakog prijelaza koju je Niko ‘Seventhatspells’ kimao glavom, jer nije ostavio prostora da se iznenadimo.
Sve u svemu, zadovoljit ću se iznenađenjem izvrsnog zvuka, točnosti, mantre, zanimljivih riffova i ugodnom rokerskom atmosferom.
Što se tiče nastupa Njujorčana Guardian Alien, budući da sam prvi put za njih čuo jutro prije koncerta i poslušao pokoju stvar s YouTubea, očekivao sam u najmanju ruku ples solaža na gitari, kompliciranu ritam sekciju, nježni vokal i furiozni kaos. Od svega toga dobio sam furiozni kaos nastao uslijed nježnog pjevanja zgodne pjevačice, bubnjarsku solažu od sat vremena i nejasan beat s loopera.
Moram priznat da me se nije baš dojmilo. Pripisao bih to ukusu, da se bar jedna minuta koncerta razlikovala od neke druge, ali nije. Iako je nekoliko ljudi iskreno uživalo, a njih 15-ak promatralo koncert i pozdravilo ih velikodušnim pljeskom i ovacijama.
Zamjeram im to što su tijekom koncerta istovremeno pokušavali stvoriti mističnu atmosferu i pušili električnu cigaretu, prikopčanu na svjetleći punjač. Reko bi moj dida „to se tako ne radi.“
Čekao sam, no nisam dočekao niti jedan omamljivi moment u cijelom nastupu. Može bit da bend nije doživio publiku koja je bivala sve rjeđa i rjeđa dok se koncert odvijao. Može bit da jednostavno nije njihov dan, ne bih znao. Zadnjih desetak minuta koncerta proveo sam čekajući kraj.