Gustafi ‘Kanibalkanska’ – serija zavodljivih ispovjednih crtica

Iznimka od pravila da svaki sjajan bend čaroliju dobiva specifičnom kemijom, energijom ili kako vam drago, što nastaje spojem baš tih talentiranih pojedinaca u točno tom sastavu, Gustafi diskografski i koncertno jednako sjajno funkcioniraju već dvadesetak godina unatoč tome što svako toliko, odnosno na malne svakom albumu nastupaju u drugoj postavi.

Gustafi 'Kanibalkanska'

Baš onako uvjerljivo i autentično kao što je svojedobno Branimir Štulić svojim tekstovima nenadmašno hvatao život zagrebačkih ulica, Maružin pjevanom riječju dočarava podneblje preko Učke, a nerijetka uporaba psovki u njegovu slučaju doista obogaćuje izraz (u skladu s tumačenjem Eddieja Izzarda, koji pritom, dakako, nije mislio konkretno na Gustafe i Maružina), a ne osiromašuje ga, niti ga vulgarizira, kako se na „beštime najradije gleda kroz civilizirano građansku, stručno-akademsku dioptriju.

Naslovna “Kanibalkanska” zahvaća širu društvenu temu metaforičkog kanibalizma očitovanog u beskrupuloznosti pohlepe i prevarantstva na balkanski način, tu je jedna pogrebna (“Funerali”) i jedna tema o strahu od mraka, kojeg god podrijetla (“Nimaj strah”) te nekoliko ljubavnih tema, uglavnom o vezama kratkoga vijeka na koje je vragolasti pripovjedač navikao, najčešće iznesene uz pomaknuti sentiment koji katkad, kad je tako usmjeren, izaziva i ocrtava emociju, ali nikad ne priziva šećernu patetiku.

Papreni ritam nezaustavljive vožnje prema naprijed, zadan uvodnom naslovnom pjesmom koja diše donekle manučaovskim spojem klezmera, cumbie, skapunka i inih Gustafima dragih nijansi, potvrđen melodičnim bluegrass punkom sljedeće pjesme “Proljeće 2003.”, obojene bendžom i puhačima rasklimano-raskuštranog njuorlinškog stila, u raznim inačicama pumpa i pulsira gotovo do kraja, uz šarolike kombinacije puhača i harmonike te istaknutu i dobrodošlu vokalnu podršku prateće pjevačice Barbare Munjas koja je, usput rečeno, nakon šest godina napustila veselu ekipu i pokrenula vlastiti bend Barbari.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=g5PwgepQg1Q[/youtube]

“Gadna kuja”, prerada “I Don’t Wanna Grow Up” Toma Waitsa i Kathleen Brennan s tekstom koji, osim po duhovitoj obradi neveselo-ozbiljne teme (“ljubav si mi obećala, dala mi drek”), lijepo nema veze s originalnim, dostojno nastavlja tradiciju neprimjetno uklopljenih prepjeva Pepea Huentea, Erica Claptona i Douga Sahma s prijašnjih Gustafovih nosača zvuka. Na sprovod smješteni “Funerali”, u “ritmu zahrđalih pogrebnih kolica s već pomalo spljoštenim elipsastim kotačima,” kako ju je opisao Maružin, nude odmor od poletnosti pri sredini albuma, da bi dvije posljednje pjesme (“Nimaj strah”, koju pjeva samo Barbara Munjas i “Uspavanka (za moju bivšu dragu)”, potonja opet s kanibalskim motivom drugog smjera od onoga u „Kanibalkanskoj“ (pjesmi) skrenule u svojevrsni ugođaj psihodeličnog snomoričkog horora.

Trinaest pjesama, jedna doskočica, četrdesetak minuta – sve isto, ali drukčije nego prije, još jedan izniman umjetničko-zabavljački čin Edija Maružina i njegove dragocjene istarske skupine. Sam vrh hrvatskoga pop-rocka danas i uopće.

Ocjena: 9/10

(Edi Maružin/EPH Media/Jutarnji list/Spona/Artistra, 2012/13.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X