Joe Satriani u Tvornici – u eteru gitarskog božanstva

Satriani je sinoć stvorio čudnu vremensku rupu. Ne znam da li je tome kumovao alkohol, da li je tome kumovala moja socijalna isključivost, da li su tome kumovali najkristalniji tonovi ili je to jednostavno bio Satriani. U svakom slučaju, nešto više od sat i pol koncerta pretvorilo se u onu nanosekundu u kojoj spremiš kitu u gaće prije nego ti mater upadne u sobu.

Joe Satriani u Tvornici (Foto: Tomislav Rosandić)

Era velikih gitarskih virtuoza davno je završila, rekao bi sredinom 90-ih. Fizička i neka druga atraktivnost koja se nultim desetljećem naročito manifestirala pojavom YouTubea, a koji je i sam kao platforma razbio mistifikaciju velikih ‘soloista’ koji jašu u suton, pruživši planeti na uvid vojsku talentiranih izvođača koja je spremna zamijeniti staru gardu u svakom pojavnom obliku, stvorila se frapantna atmosfera u kojoj su takvi kao Malmsteen, Satriani, pokojni Rhodes, pa i Vai figurirali i figuriraju kao obični gitarski tutorijali kakvih na YouTubeu ima od Aljaske do Samoe.

Glazbena industrija progresivno je postala komformistička, plitka i manipulativna, vezana velikim ugovorima, marionetska i podložna podcjenjivanju kao nikad prije, a dok toga postajete svjesniji uz Satrianijeve frekvencije i nije baš najugodnije. Kad smo kod podcjenjivanja, dotični je jučer u spomenutih nešto više od sat i pol pokazao zašto ga svi osim Rolling Stone magazina smatraju jednim od najboljih živućih gitarista na ovoj usamljenoj svemirskoj kugli. Njegova pozicija u panteonu bogova pada taman tamo negdje između Jeffa Becka i Davida Gilmoura. No, kad već spominjemo Gilmoura, Satriani je od istog mogao i naučiti poneku stvar.

Na primjer, kako prezentirati svoju glazbu na način da ona ne bude zanimljiva jedino učiteljima gitare. Na stranu njegova facijalna ekspresija za vrijeme svakog tona koja, ako ništa drugo a ono manifestira njegovu prisutnost i oduševljenje, značajna većina Satrianijevih solo aranžmana u prvi plan guraju veličanstvenost tehnike pred suštom emocijom.

Nakon što mu dopustite da vas impresionira u nekoliko slijedova u kojima je tehnička perfekcija glavni i jedini kriterij i dok se divite njegovom „tappingu“ i žderete mu iz ruke halapljivo, uhvatite se dok razmišljate kako vam njegova tehnička nepogrešivost polako ide na kurac.

Joe Satriani u Tvornici (Foto: Tomislav Rosandić)

U onim momentima dok ne uživate u ‘pornić baladama’ poput „Always With Me, Always With You“ ili „Unstoppable Momentum“, zapravo dobijete koncert u kojem je muzička virtuoznost sveprisutna, no osiromašena za one bitne dijelove koje također ulaze u cijenu karte – ostajete bez emocionalnog izazova i faktički bez kvalitenog entertainmenta.
Njegova gitaristička imaginacija prestaje u onom trenutku kada treba pronaći način da se zabavi i onu publiku koja ne drka na njegovo svladavanje žičanog instrumenta. Tako je, recimo, „Cryin’“ jedina stvar koja je sinoć u meni uspjela izazvati elementarnu emociju, a da nije bila potisnuta i kompresirana divljenjem njemu kao vrhunskom gitaristi.

U svakom slučaju, izgleda prokleto jednostavno kad Satriani to radi. Bilo je, zapravo, divno vidjeti tog Voldemorta na gitari kako uživa u svojoj glazbi, kako joj se smije i kako ju zajebava. Inače, postoji legenda koja kaže da je Satriani izgubio svoju kosu jer su frekvencije koje emitira bile toliko jake da su ga u konačnici i skalpirale. E, pa to vam je rokenrol!

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X